Reagujući na reakciju u vezi sa reakcijom (samo da se ne zapetljamo) ne mogu a da ne primijetim da je došlo do pogrešnog tumačenja, ako je tumačenja uopšte i bilo. Kao i u većini slučajeva, obično se refleksivno reaguje, najčešće slijedeći određenu matricu, s čim će se i autor reakcije najvjerovatnije složiti, samo što će to isto tvrditi za suprotnu stranu, čime dolazimo do konstatacije o, ne samo nepomirljivim stavovima, nego o dijametralno suprotnim sistemima vrijednosti, što je bila suština reakcije. Ali o tome ćemo nešto kasnije.
Prvo ćemo riječ dvije o licemjerju. U našem višestruko spinalno i spiralno podijeljenom društvu samo licemjerje je poprilično licemjerno. Ima veze sa onim dijametralno suprotnim sistemima vrijednosti. Istina je što autor reakcije tvrdi da bi, pretpostavljam u značajnom procentu, oni koji su napadali Pavlovića branili Begića, odnosno da bi u slučaju “promijenjene uloge glavnih aktera svaki svoga „branili“ subašu”. Samo što Begić nije moj subaša, što sam jasno iskazao tezom da Begića ne treba braniti kao političara i da su Begića “mogli optužiti za mnogo stvari, od vrijeđanja protivnika do veza sa portaloidima, ali ne i za posljednju “aferu”.”
Ko koga voli i s kim ima intimne odnose svakako treba da se tiče samo onih koji učestvuju u toj ljubavi i odnosima. Međutim, kao što svi snimci odnosa nisu isti, kako ističe autor reakcije, vjerovatno nastojeći da ukaže na moje licemjerje, tako ni posljedice svih snimaka nisu iste. Pod ovim mislim na društvene posljedice, naravno, ne na posljedice po akterae snimaka, iako ni one nisu zanemarljive.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
S jedne strane imamo “kolekciju” Dalibora Pavlovića i snimak Marka Šukala, a s druge snimak Ivana Begića. Postavlja se pitanje kakve posljedice su ovi snimci izazvali, ili su mogu izazvati u širem društvenom kontekstu? Naravno, društveni kontekst umnogome zavisi od onog sistema vrijednosti s početka teksta, ali pretpostavimo da ćemo pažnju obratiti samo na konačan ishod, ne i na percepciju istog.
Podsjećanja radi, Pavlovićeva “kolekcija” obuhvata: prvo, video snimak “lude vožnje” (uz pretpostavku da se radi o Daliboru Pavloviću, doduše glas osobe na video snimku odgovara glasu Dalibora Pavlovića); drugo, fotografije na kojima se Pavlović nalazi, najblaže rečeno, pod uticajima lijekova ili droga; zatim, isječci prepiske Dalibora Pavlovića sa nekom ženskom osobom, za koju se pretpostavlja da nije njegova žena; naposlijetku, video snimak na kome muškarac, za koga se pretpostavlja da je Pavlović, onaniše.
Imamo, takođe, i snimak Marka Šukala, za koji postoji sumnja da ga je lično on dijelio među “prijateljima” i hvalio se s njim, na kojem ima seksualne odnose sa jednom djevojkom. Čak je dobio i zabranu prilaska jer ju je opsjedao, kako tvrde Šukalovi poznanici.
S druge strane, imamo snimak Ivana Begića. Bez obzira na percepciju homoseksualnog odnosa, Ivan Begić nije prevario nikoga, za razliku od Dalibora Pavlovića, nije ugrozio nikoga ludom vožnjom, za razliku od Dalibora Pavlovića, nije opsjedao nikoga i dobio zabranu prilaska, za razliku od Marka Šukala. Dakle, ovdje je riječ o društvenim posljedicama onoga što se nalazi na fotografijama i snimcima. Ako je razlikovanje navedenih snimaka u odnosu na društvene posljedice koje su izazvali, ili mogli izazvati, licemjerno, onda priznajem da sam licemjeran.
Što se logičke greške “ne slijedi” tiče, koja je takođe pogrešno protumačena, u rekaciji se nisam odnosio na tekst autora, nego na moje istupanje. Kritkujući Pavlovića i Šukala, odnosno ukazujući na posljedice koje su prouzrokovane njihovima snimcima, Begića nisam branio “per se”, automatski, nego kao čovjeka kome je život uništen zbog video snimka koji nije proizveo nikakvu društvenu posljedicu, za razliku od snimaka gorepomenutih (prevara, ugrožavanje učesnika u saobraćaju, opsjedanje). Naravno, ukoliko pod posljedicama ne podrazumijevamo autorovu tvrdnju da bi “za konzervativnu i puritansku balkansku javnost snimci Ivana Begića sa ustima punim spolovila svakako trebalo da budu mnogo skaredniji”.
Dolazimo i do sistema vrijednosti. Zahvaljujem se autoru reakcije na divljenju što sam “uspio u tekst da uvučem murale posvećene ratnim zločincima”. Doduše, ne znam zašto je spomenuo Bursaća. Vjerovatno u sistemu vrijednosti kojem on pripada, Bursać predstavlja neku mjernu jedinicu za sve ono što im smeta, jer istina boli.
Kao što snijeg ne pada da prekrije brijeg nego da svaka zvjerka u njemu ostavi svoj trag, tako i rečenica “Dobri moj, taj sistem vrijednosti i narativ po kojem su Srbi zločinci koji crtaju murale osuđenim ratnim zločincima, umjesto da se bore za organizovanje parade ponosa, taj sistem vrijednosti ja nikada neću dijeliti”, u potpunosti razotkriva autora reakcije.
Prije svega, volio bih da mi autor reakcije, ili bilo ko, pokaže gdje sam u mom tekstu naveo da su Srbi zločinci?! Autorova teza o “Srbima zločincima” odgovara dominantnoj narativnoj matrici sistema vrijednosti kome on pripada. Naime, teza da su svi Srbi zločinci češće se može čuti iz usta Srba nego od strane nominalno srpskih neprijatelja. Ukoliko, naravno, izuzmemo Bakira Izetbegovića i njegovu odvratnu izjavu da su Srbi loš narod.
Ovaj “fenomen” neprimjerene generalizacije je posebno prisutan od kada je bivši visoki predstavnik nametnuo zabrane i kažnjavanje negiranja genocida u BiH. Predstavnici srpske političke elite u BiH, ali i značajan procenat “javnih radnika”, novinara prije svih, kritiku vlasti ali i sistema vrijednosti svode na konstataciju da nominalno druga strana smatra da su svi Srbi zločinci. To je veoma opasna generalizacija koja može izazvati stereotipizaciju, potom stigmatizaciju, naposlijetku i proskripciju, sve ono što čini sistem vrijednosti koji podržava autor rekacije.
I to je suština “uvlačenja murala posvećenih ratnim zločincima” u tekst o snimku homoseksualnog odnosa. Matrica neprimjerene generalizacije, stereotipizacije, stigmatizacije i proskripcije je ista, samo se razlikuje “predmet” koji je na meti. Nekad su to osobe različitog seksualnog opredijeljenja, nekad su to osobe druge boje kože, nekad su to osobe drugačije etničke ili vjerske pripadnosti, ali matrica je ista. Sistem vrijednosti koji podržava autor reakcije upravo slijedi tu matricu. Podrška ratnim zločincima je samo odraz sistema vrijednosti koji ne poznaje autorefleksiju i samokritiku, koji, najblaže rečeno, pežorativno percipira koncept “drugog” i kome su “pederi” veća prijetnja po društvo od bahatih političara, prevara i veličanja ratnih zločinaca.
Naposlijetku, autor reakcije je definitivno bio u pravu kada je rekao da nisam “promašio balun, već deceniju”. Štaviše, sve više sam ubijeđen da sam promašio i čitav jedan vijek. Sistem vrijednosti o kome ja pričam i sistem vrijednosti koji dijeli autor reakcije su decenijama udaljeni jedan od drugog.
Mladen Bubonjić
