Promjene u glavi

piše: Vladimir Kovačević

1.

Prođoše Španci, ako je iko i sumnjao. Ljudi u košarci rade najbolje ono što treba da rade. Prolaze. Možeš da ih voliš ili zbog košarkaške arogancije ne voliš ali jedno im moraš priznati. Ljudi igraju srcem, imaju sistem, najjaču ligu u Evropi, državu, mogućnost da reprezentativci ne razmišljaju o političkim porukama koje šalju ili koje im se šalju od kuće…Možeš da voliš Rudija Fernandeza ili ne, možeeš da voliš Sergia Ljuja ili ne (dobro Ljulja ne može da ne voli niko ko voli košarku) ali kapu do poda moraš da im skineš.

Završnica Svjetskog prvenstva nije onakva kakvu sam je zamišljao. A zamišljao sam je na ostatku godišnjeg odmora sa pivom u ruci u Teatru i Srbijom u završnici. Kako god, do kraja navijam za Argentinu ako ni zbog čega drugog onda zbog El Comadantea i El pibo de oro-a.

2.

Kada smo već kod djece često me pitaju kada će treće. Stari najviše navlači. Pravdam se da nemam mjesta za treću sjedalicu u autu a da nema ni smisla da u stanu pravim još jednu sobu. Od trpezarije smo već sačinili jednu, za treće bi dnevnu sobu morali cijepati na dva djela. Ako ništa bar bih živio u četverosobnom stanu. Nije to u pitanju već ti ne posjeduješ dovoljno razvijenu svijest o poboljšanju nataliteta u Republici Srpskoj, odgovara stari. Ubio me Bog ako nije bio na nekom pregledu kod Đajića.

3.

Ostajemo kod djece. Na igralištu grupa djece i grupa roditelja. Jedan otac, poznajemo se od ranije iz viđenja puši. U jednoj ruci drži ručicu djevojčice u drugoj cigaretu, na sred dječijeg igrališta. Nije jedini. Kako god, mislim u sebi, nemoj da prigovaraš samo ćeš se uzalud zapaliti a čovjek će ti zamjeriti na gluposti. Pričamo…Ništa ovdje ne valja, promjene su nam neophodne samo nema nikoga da nas povede u promjene, progovara poznanik Pušač. Nemoj se zapaliti, nemoj se zapaliti, na godišnjem si…ponavljam u sebi. Poznanik pominje neka mlada politička lica koja vidi kao budućnost politike u Srpskoj. Ne reagujem. Ako bih mu rekao da tu ogromna većina samo gleda svoj interes i da mnogi od tih koji se zaklinju u promjene žive i rade po istom utemeljenom obrascu u sistemu koji kao žele da mijenjaju samo bih zapalio vatru. A njemu cigara ionako dogorjeva. Ne znam, kaže poznanik. Znam samo da nije dobro, govori a opušak što se još dimi frljacnu na livadu pored igrališta. Nemoj se zapaliti, nemoj se zapaliti, mislim u sebi, nije je bar bacio na igralište.

Promjene nama trebaju Čorba. Promjene. Ništa od nas neće ostati ako ovako nastavimo…Neće, prijatelju, odgovaram. Žurim sad, odoh da gledam naše protiv Amerike. Da bar njih dobijemo ako ništa drugo…