U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o tome da li je Bosna i Hercegovina na putu u NATO pakt. Sagovornici Omeru Karabegu su bili dva univerzitetska profesora iz Bosne Hercegovine – Miloš Šolaja, profesor Fakulteta političkih nauka iz Banjaluke i direktor Centra za međunarodne odnose, i Jasmin Ahić, profesor Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije iz Sarajeva. Bilo je riječi o tome šta znači slanje Programa reformi u sjedište NATO pakta u Briselu, zašto se sadržaj tog dokumenta potpuno različito tumači, zašto je Republika Srpska najprije dala saglasnost za članstvo Bosne i Hercegovine u zapadnom vojnom savezu, pa potom od toga odustala, koliki je procenat stanovnika Republike Srpske protiv NATO pakta, zašto opozicija u Republici Srpskoj tvrdi da je Milorad Dodik prevario narod u Republici Srpskoj i otvorio put Bosne i Hercegovine u NATO, da li je Rusija dala saglasnost Dodiku da prihvati slanje Programa reformi u sjedište NATO saveza, koliki je uticaj Rusije u Republici Srpskoj i kakve su njegove posljedice, u kojoj mjeri su se promijenile geopolitičke prilike na Zapadnom Balkanu, kao i o tome zašto se u Bosni i Hercegovini blokira opremanje oružanih snaga, dok istovremeno Srbija i Hrvatska jačaju svoje armije.
Omer Karabeg: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine nedavno je donijelo odluku da u sjedište NATO pakta u Briselu pošalje Program reformi Bosne i Hercegovine odmah nakon pošto Predstavnički dom Parlamentarne skupštine potvrdi imenovanje Zorana Tegeltije za Predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Šta znači slanje tog dokumenta u Brisel? Znači li to da se time otvara put Bosni i Hercegovini u NATO pakt, što tvrdi član Predsjedništva Željko Komšić, a što negira drugi član Predsjedništva Milorad Dodik?
Miloš Šolaja: Ja mislim da to ne znači ulazak Bosne i Hercegovine u NATO. Imao sam priliku da vidim tekst tog dokumenta. Tamo jasno piše da sve ono što se odnosi na reforme ne prejudicira članstvo Bosne i Hercegovine u NATO i da će se o tome naknadno odlučivati u institucijama BiH. Mnoge zbunjuje činjenica da se provode neke reforme koje bi trebalo da Bosnu i Hercegovinu usklade sa standardima koji važe u zemljama-članicama NATO pakta i Partnerstva za mir. Bosna i Hercegovina je članica Partnerstva za mir, ona je preuzela konkretne obaveze i mora da ostvari neke reforme. Te reforme su u velikoj mjeri kompatibilne sa reformama koje zahtijeva i Evropska unija. Dakle, nije riječ o članstvu nego o reformama. U Programu reformi se ne pominje ni Akcioni plan za članstvo u NATO paktu, ni Godišnji nacionalni program. Dokument ne prejudicira članstvo u NATO već je riječ o reformama u pravcu veće bezbjednosti.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Jasmin Ahić: Tačno je da dokument ne prejudicira članstvo u NATO savezu, ali u svakom slučaju Bosna i Hercegovina nastavlja put u euroatlantskom smjeru. Prije godinu dana 5. decembra 2018. NATO savez je pozvao Bosnu i Hercegovinu da pošalje svoj prvi Godišnji nacionalni program reformi i time je otvorio put za aktivno članstvo Bosne i Hercegovine u Akcionom planu za članstvo u zapadnoj vojnoj alijansi.
Omer Karabeg: Gospodine Ahiću, vi ste rekli da Bosna i Hercegovina nastavlja put ka NATO paktu. To znači da je ona trenutno na putu u NATO pakt.
Jasmin Ahić: Apsolutno. Svi oni koji realno gledaju na situaciju u Jugoistočnoj Evropi znaju da je taj put nezaustavljiv bez obzira što je Republika Srpska promijenila stav prema NATO savezu. Vjerujem da je svima jasno da je područje Zapadnog Balkana prostor NATO saveza bez obzira na stavove Srbije i Republike Srpske i probleme između Srbije i Kosova. Samo je pitanje načina kako to ostvariti da bismo izbjegli političke tenzije, ali i stagniranje i nazadovanje u ekonomskom, društvenom, političkom i vojnom smislu. Jer benefiti od članstva u toj organizaciji su nedvojbeni ne samo na našem području nego na svim područjima gde se prostire NATO savez.
Omer Karabeg: Gospodine Šolaja, gospodin Ahić kaže da je Bosna i Hercegovina već na putu ka NATO paktu.
Miloš Šolaja: Činjenica je da to nije rečeno u Programu reformi, sve ostalo je na nivou partnerstva. Partnerstvo podrazumijeva saradnju u okviru bezbjednosnih procesa, ali to nije korak prema NATO paktu. Izostaje politički i pravni okvir za put prema članstvu u toj organizaciji. Politički akteri u Bosni i Hercegovini su se nakon izbora godinu dana nadmudrivali. Jedni su formiranje Vijeća ministara uslovljavali slanjem Godišnjeg nacionalnog programa u NATO, dok je Republika Srpska rekla da ne želi na takav način da pristupi formiranju vlasti. Bilo je jako mnogo prepucavanja što je rezultiralo da Bosna i Hercegovina punih 13 mjeseci nije fomirala institucije. Pri tome se NATO najmanje oglašavao. Jer, da bi neka zemlja postala članica zapadnog vojnog saveza ona mora da iskaže političku volju za članstvom na demokratski način.
To je uslov da bi NATO nekome uputio poziv za članstvo. U slučaju Bosne i Hercegovine moramo biti jasni. Nekoliko istraživanja u posljednjih sedam-osam godina govori da je podrška NATO paktu u Republici Srpskoj oko devet posto. Pošto je Republika Srpska element odlučivanja u takvim procesima, jasno je da u ovom trenutku u Bosni i Hercegovini nema političke volje za članstvo u tom vojnom savezu. I sam NATO ne želi takvu novu članicu. Riječ je o asocijaciji koja danas ima 29 članica i ako neki kandidat za članstvo u sebi nosi krizu onih 29 ne žele da ih ta kriza opterećuje. Svaka država, ukoliko želi da postane članica NATO pakta, mora da bude jasna u opredjeljenju za tu asocijaciju. Svi treba da pokažu da žele u NATO. Pošto u slučaju Bosne i Hercegovine to izostaje, NATO je pristao da se u okviru reformi nađe neki način saradnje. U Bosni i Hercegovini ne postoji eksplicitno izražena volja da se ide prema NATO. To je stav Republike Srpske, a samim tim i Bosne i Hercegovine, jer Bosna i Hercegovina ne može donositi odluke bez Republike Srpske. Na kraju krajeva, Republika Srpska je njen konstitucioni dio u svakom pogledu i ne može se izvan Republike Srpske donijeti odluka o NATO. Činjenica je da je u jednom periodu u Republici Srpske bilo izraženo opredjeljenje za članstvo u toj organizaciji, ali je prije dvije godine Republike Srpska deklarisala svoju vojnu neutralnost, tako da je jasno da u ovom trenutku ne može biti nikakve odluke u pravcu članstva u NATO paktu.
Jasmin Ahić: Ispred sebe imam rezultate istraživanje koje je nedavno sproveo Anketni centar Fakulteta političkih nauka iz Banjaluke, to jeste Fakulteta gospodina Šolaje. Prema tom istraživanju u Republici Srpskoj se tijesna većina od 53.1 posto izjasnila protiv članstva u zapadnom vojnom savezu, što znači da nije samo devet posto građana za ulazak u NATO. Rekao bih još nešto. U redu je promijeniti politički stav, ali nije u redu da se ne poštuje ono na što smo se obavezali i što smo jednoglasno prihvatili. Naime, u Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine, koji je jednoglasno usvojen 2005. godine, kaže se da će Parlamentarna skupština, Vijeće ministara, Predsjedništvo i subjekti odbrane u okviru svoje ustavne nadležnosti provesti potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u NATO savez. Ne možemo time što smo promijenili stav odustati od naših obaveza i tako rušiti vlastiti kredibilitet u okviru međunarodnih odnosa. Možemo imati različita mišljenja o putu prema NATO savezu, ali obaveze koje smo preuzeli moraju se ispunjavati. Samo tako će Bosna i Hercegovina biti kredibilna država, a samim tim i njeni entiteti.
Miloš Šolaja: Ima raznih nijansi u tom istraživanju, ali ne bih sada o tome. Činjenica je da samo jako mali broj ljudi iz Republike Srpske želi da vidi Republiku Srpsku u NATO. Međutim, neke stvari su se promijenile u odnosu na situaciju kakva je bila 2009. kada je Predsjedništvo BiH poslalo usaglašenu aplikaciju za Akcioni plan za članstvo u NATO paktu. Prije svega, promijenili su se geopolitički odnosi. Rusija je mnogo jače prisutna u regionu i postoji pozitivna inklinacija javnog mnjenja Republike Srpske prema Rusiji. Rusija je postala mnogo aktivnija i na ekonomskom i na političkom i na kulturnom planu. I ne samo Rusija. Ovih dana se dosta intenzivno govori i o perspektivama kineskog prisustva kada je u pitanju bezbjednost. S druge strane, nakon aplikacije za Akcioni plan knjiženje vojne imovine postalo je uslov za članstvo Bosne i Hercegovine u NATO paktu, što je neobično, jer nijedan kandidat nije imao takav uslov. Taj uslov je formulisan 2010. godine nakon neformalnog sastanka ministara odbrane u Talinu i zna se da je on u velikoj mjeri bio izlobiran od Harisa Silajdžića i još nekih bošnjačkih predstavnika. Republika Srpska je žestoko odgovorila na taj uslov smatrajući da se time suštinski mijenja Dejtonski mirovni sporazum, odnosno Dejtonski ustav. Na kraju je i sam NATO shvatio da je taj uslov pogrešan i prećutno je od njega odustao.
Omer Karabeg: Opozicija u Republici Srpskoj oštro je napala Milorada Dodika tvrdeći da je prevario građane Republike Srpske i prihvatio da Bosna i Hercegovina krene putem NATO integracija, mada je stalno govorio da Republika Srpska nikada neće u NATO. Recimo, ministar unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine, Dragan Mektić, koji je član opozicione Srpske demokratske stanke, tvrdi da je Dodik trasirao put Bosne i Hercegovine u NATO, a Mladen Ivanić, koji je bio srpski član Predsjedništa BiH prije Dodika, kaže da je Dodik započeo put u NATO i da će ga završiti.
Miloš Šolaja: Ta retorika odnosi se na unutrašnju borbu u Republici Srpskoj, na borbu između opozicije i vladajuće stranke. Jer u vrijeme kada se definisao put Bosne i Hercegovine prema NATO paktu i tadašnja opozicija, a današnja vladajuća stanka – Savez nezavisnih socijaldemokrata, i tadašnja vlast – Srpska demokratska stranka sa koalicionim partnerima, koja je danas opozicija, glasali su za NATO. Ne radi se samo o Zakonu o odbrani koji su zajednički podržali u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, nego i o još nekim dokumentima koje su zajednički usvojili u Narodnoj skupštini Republike Srpske – da bi sada pitanje članstva u NATO koristili za međusobne obračune. Međutim, kada se pogleda Program reformi, jasno je da u njemu nema izjašnjavanja o NATO paktu, niti o spoljnopolitičkoj orijentaciji Bosne i Hercegovine. Ta pitanja bi opozicija i vladajuća stranka trebalo da rasprave u Narodnoj skupštini Republike Srpske koja je bitan element u donošenju odluka te vrste. Umjesto toga vidimo političku borbu za vlast.
Omer Karabeg: Da li se može reći da je opozicija u Republici Srpskoj više protiv NATO pakta nego Milorad Dodik?
Jasmin Ahić: Apsolutno. O tome govore činjenice. Poznato je da su u prošlom sazivu Vijeća ministara minsitri iz redova opozicije u Republici Srpskoj uvijek bili protiv stavljanja Godišnjeg nacionalog programa za NATO na dnevni red sjednica Vijeća ministara. To je sada za njih jak politički poen u borbi protiv Dodika. Kad je riječ o geopolitičkim prilikama, one se jesu promijenile. Kina ekonomski ulazi na područje Zapadnog Balkana. Za razliku od Rusije, koja djeluje prvenstveno na prostoru Srbije i Republike Srpske, Kina nema agresivni vojni pristup. Rusko propagandno-obavještajno i medijsko djelovanje dovelo je do toga da je lokalni nacionalizam u Republici Srpskoj dosegao takve razmjere da se otvoreno prijeti secesijom, što je političko-sigurnosnu situaciju u Bosni i Hercegovini učinilo vrlo, vrlo kritičnom. Korumpiranje političara u Srbiji i Republici Srpskoj i prodor u državne institucije preko njih, energetska ovisnost od Rusije, Srpska pravoslavna crkva, kulturne institucije i humanitarne organizacije koriste se za jačanje veza između Rusije i Srbije, odnosno Republike Srpske. Taj uticaj je negativan. Ako sam u krivu volio bih da mi neko objasni kako “Noćni vukovi” i “Srbska čast” mogu biti nešto što je pozitivno za Republiku Srpsku, odnosno za Bosnu i Hercegovinu i kako oni doprinose stabilizaciji i demokratizaciji Bosne i Hercegovine. Ne možemo na ruski uticaj u Bosni i Hercegovini gledati kao na pozitivan uticaj. Ne mogu da vjerujem da neko može da kaže da je ruski uticaj u Bosni i Hercegovini pozitivan.
Miloš Šolaja: “Srbska čast” odavno ne postoji, a što se tiče “Noćnih vukova” to je bio izlet grupice romantičara koji su htjeli nešto da iskažu, međutim javnost u Republici Srpskoj je to odbacila. Inače, ja zaista ne mogu da prihvatim da sve što dolazi iz Rusije ne valja, a da sve što dolazi sa Zapada valja. Benzinske pumpe na svakih 50 kilometara pokazuju da su Rusi tu. Ruske investicije su bile različitog kvaliteta, ali su dolazile odmah. U slučaju NATO pakta investicije kreću kada zemlja postane članica tog zapadnog vojnog saveza, dok su u slučaju Rusije, Turske i Kine sredstva odmah na raspolaganju. Postavlja s pitanje – za koje biste se investicije odlučili da ste političar koji se bori za rejting. Činjenica je da je NATO dugo bio odsutan iz regiona. Nije se bavio regionom nekih sedam-osam godina sve do pozivnice i prijema Crne Gore u taj vojni savez. Republika Srpska sasvim sigurno prirodno inklinira Rusiji. Sve što dođe iz Rusije ovdje ima prednost u odnosu na uticaje koji dolaze sa drugih strana. Na kraju krajeva, ne smijemo zaboraviti da su Republika Srpska i Srbija devedesetih godina bile pod sankcijama i da to ima jako veliki uticaj na raspoloženje prema Rusiji. Da ne govorim o bombardovanju Srbije 1999. koje je vrlo negativno uticalo na odnos Republike Srpske i Srbije prema NATO paktu i zapadnim zemljama.
Omer Karabeg: Mislite li da bi Dodik prihvatio slanje Programa reformi u sjedište NATO pakta da nije imao saglasnost Rusije? Da li mu je Rusija dala saglasnost da prihvati taj program?
Miloš Šolaja: Teško je nama koji smo osuđeni na informacije iz medija davati odgovore na takva pitanja. Uostalom, ruski ambasador u Bosni i Hercegovini je izjavio da Program reformi ne prejudicira članstvo u NATO. Koliko god izgleda da je Dodik samostalan, kada su u pitanju izjave koje se odnose na NATO ili evroatlantske integracije, činjenica je da postoje i drugi pristici i uticaji. Ali sasvim je sigurno da je Dodik donio autonomnu odluku, bez obzira na to što je možda imao sugestije od strane Rusije. Inače, u Bosni i Hercegovini se moraju tražiti kompromisi da bi ona funkcionisala. Mislim da je u ovom slučaju nađen kompromis da se provedu određene reforme i da se konstituiše Vijeće ministara čija je blokada značila stagniranje i nazadovanje Bosne i Hercegovine. Na kraju krajeva, kada su tri člana Predsjedništva išla na razgovore u Brisel, Godišnji nacionalni program za NATO uopšte se nije pominjao kao uslov za konstituisanje Vijeća ministara.
Jasmin Ahić: Složio bih se donekle sa gospodinom Šolajom da je Milorad Dodik sam to odlučio, ili je bio primoran, reći ću to tako, da autonomno donese tu odluku, ali ne bez pune saglasnosti ili neke forme saglasnosti prvenstveno od strane predsjednika Vučića. Jer, stvorena je takva političko-sigurnosna situacija. Ono što je u toj situaciji najproblematičnije je da se u posljednje dvije godine na vrlo perfidan način blokira razvoj Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Dok se zbog neodobravanja budžetskih sredstava ne obnavlja oprema Oružanih snaga BiH i dok odlaze oficiri i vojnici, imamo konstantnu trku u naoružanju prvenstveno Srbije i jednim dijelom i Hrvatske – što dovodi do vrlo kompleksne situacije. Ne može se sa optimizmom gledati na budućnost Bosne i Hercegovine, ako će se Srbija i dalje naoružavati pod izgovorom da se brani od nekoga – ne znam od koga, dok će u Bosni i Hercegovini oružane snage stagnirati uz blokadu puta prema NATO savezu. Zbog toga bi Bosna i Hercegovina morala insistirati na balansu snaga sa Srbijom, odnosno Hrvatskom. To bi trebalo postaviti kao crvenu liniju ispod koje niti jedan probosanski političar ne bi smio ići.
Omer Karabeg: U zaključku, da li je Bosna i Hercegovina na putu ka članstvu u NATO paktu?
Miloš Šolaja: Ja mislim da je Bosna i Hercegovina, kada je u pitanju NATO, u ovom trenutku u statusu quo koji je dostignut negdje oko 2009, kada je podnijeta aplikacija za Akcioni plan za članstvo u toj organizaciji. Ono što se je u međuvremenu promijenilo to je da je Republika Srpska odustala od podrške članstvu u NATO savezu. Pošto je to tako, u ovom trenutku je važnije razvijati partnerske odnose i saradnju sa NATO paktom što će dovesti do povećanja bezbjednosti, ne samo Bosne i Hercegovine, nego i ovog dijela Evrope i Evrope uopšte. Zbog toga mislim da ne bi trebalo raspravljati o članstvu kao nekoj presudnoj činjenici, jer to može da postane predmet političkog uslovljavanja. Ono što mene na neki način ohrabruje je činjenica da zaista ne vidim neki mogući sukob ni u Bosni i Hercegovini, ni u njenoj blizini. I to je dobra osnova da kroz saradnju jača bezbjednost.
Omer Karabeg: Izvinite, niste mi precizno odgovorili na pitanje da li je Bosna i Hercegovin na putu ka članstvu u NATO paktu ili ne?
Miloš Šolaja: Ne.
Jasmin Ahić: Bosna i Hercegovina je na putu ka članstvu u NATO paktu. Otišla je još jedan korak dalje jer je 5. decembra prošle godine dobila poziv od NATO saveza da pošalje Godišnji nacionalni program. Poslala je Program reformi koji je određena forma Godišnjeg nacionalnog programa. Time je postala punopravni član Akcionog plana i otvorila put za članstvo u toj organizaciji. Nadam se da će za dvije, pet ili deset godina Bosna i Hercegovina biti član NATO saveza.
