Jezero Bardače se nalazi kod opštine Srbac, na samom sjeveru BiH, oko 30 km sjeveroistočno od Banjaluke. Nekada je Bardača predstavljala kompleks od 11 jezera smještenih između rijeka Sava i Vrbas. Ukupna veličina svih jezera je bila čak 732 hektara.
Biljana Lubarda, vanredni profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci i ekspert za Bardaču, kaže da je je Bardača od davnina bila močvarno-barski kompleks, čiji je značaj prepoznat prije više od 100 godina.
„Ravničarski predjeli Jugoistočne Evrope, posebno uz velike rijeke i njene pritoke nekada su pokrivala prostrana vlažna staništa, kao što su šume, livade, močvare, ritove i slično. Na žalost vijekovnim melioracijama, promjenama tokova rijeka, izgradnjom nasipa i slično ta staništa su danas drastično smanjena, a vrlo često i preostali močvarno-barski kompleksi pretvoreni su u šaranske iliti cipriridne ribnjake. Sličnu sudbinu doživjela je i Bardača. Ona je u prošlosti zapravo i bila močvarno-barski kompleks da bi negdje početkom dvadesetog vijeka pretvorena u cipriridni ili šaranski ribnjak. Taj uzgoj ribe na Bardači nije bilo toliko intenzivan, tako da je na samom tom kompleksu koji obuhvata površinu oko 3000 hektara stanište našlo veliki broj ptica i tako je u drugoj polovini dvadesetog vijeka Svetoslav Obratil konstatovao preko 160 vrsta ptica na ovom kompleksu. Kao rezultat tih ornatoločkih studija od strane Zavoda uza zaštitu spomenika kulture BiH 1969.godine Bardača je proglašena specijalnim rezervatom”, konstatuje profesorica Lubarda.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Stanovnici Bardače su posebno vezani za jezero, ali i prirodu koja je nekad krasila ovo područje. Vlado Buvač je u Njemačkoj živio više od 40 godina prije nego što se u vratio u rodnu Bardaču.
„Ja sam vezan za ovo jezero kao dijete. Meni je ulov ribe nebitan. Ustajem ujutro u 5 sati i sjedim ovdje po sat vremena. U krvi od djetinjstva mi je ostala ova priroda, ovo jezero“, emotivan je Buvač dok govori o Bardači.
Sa njim se slaže i Dragoljub Lipovac, iz Sporsko-ribolovnog društva „Stublaja“ i stanovnik Bardače:
„Tu sam rođen, tu živim. Tu sam radio u ribnjaku 41 godinu. U to vrijeme prije rata je bio život, tad je bilo svega. I posla i para i radio je ko je htio imao je platu. Ta se vremena ne mogu zaboraviti. Mi radnici u tom ribnjaku smo imali platu da nismo morali ići u Njemačku. Međutim to je sve, kako je vrijeme odmicalo i prokleti rat, to nas je uništilo do kraja i uništilo je Bardaču. Više od 400 stanovnika iz okoline se hranilo od Bardače, plus okolna sela, ma i 10 okolnih sela je živjelo od ribnjaka“, sa sjetom Lipovac priča za naš portal.
Bardača je posebno bila poznata po kolonijama ptica, od kojih su mnoge bile zaštićene. A od 2007.godine Bardača je postala Ramsarsko područje. Ramsarsko područje je močvarno stanište, naročito važno kao stanište ptica, bez kojeg zaštita prirode na globalnom nivou ne bi bila moguća.
Profesorica Biljana naglašava da se Bardača odlikovala izuzetno raznovrsnim životinjskim i biljnim svijetom.
„Najznačajnija komponenta morčvarno-barskog sistema bile su ptica. Prije 2000-te godine konstatovane su 204 vrste ptica, što je u poređenu sa ukupnim brojem ptica u BiH bilo oko dvije trećine od ukupnog ptičijeg fonda. Što se tiče ribe registrovano je 30 vrsta riba, od kojih izdvajamo Umbru krameri odnosno mrguda ili crnjuša. Ta vrsta je reliktna, to je živi fosil. Registrovana je na samo dva mjesta u BiH. A zabilježeno je 11 vrsta vodozemaca“, naglašava profesorica Lubarda.
Na bardačkom prostoru gnijezdio se veliki broj ptica, neke su bile stalne, a neke migracione. Vegetacija Bardače je bila presudna na gnježđenje, zimovanje, ishranu te zaklon od predatora na teritoriji cijelog kompleksa Bardače. Vaskularne biljke su vrlo dobro proučene. Na Bardači je prisutno preko 300 vrsta vaskularnih biljaka, od čega je preko 60 koje su isključivo vezane samo za vodene bazene. Interesantne su vrste marsila kvadrifolia, četvorotka, vodeni orašak, lopoč i lokvanj, žuti lokvanjčić koji imaju statuse ugroženosti kod nas i okruženju, a zaštićene su i međunarodnim konvencijama“, ističe Lubarda.
Sve se mijenja privatizacijom Ribnjaka Bardača, čime je čitav taj kompleks pripao preduzeću Agroimpeks. Agroimpaks je od 2003.godine isušio 8 od 11 jezera, uklonio okolna stabla i područje pretvorio u oranice. Najžalosnije je to što se sve dešavalo uz prećutnu podršku republičkih institucija.
Centar za životnu sredinu već od 2000.godine sprovodi aktivnosti na Bardači i od tada traje borba da se ovaj kompleks proglasi zaštićenim područjem.
„Centar za životnu sredinu još 2001. godine radi prva istraživanja biodiverziteta i utvrđujemo 7 novih vrsta ptica u odnosu na prethodna istraživanja koja su rađena 1980.godine. Nakon privatizacije koja nije prošla na najbolji mogući način, ulaskom privatne firme u vlasništvo Bardače, ona počinje da propada. Biljni i životinjski svijet se tada počinje uništavati, jezera se isušuju. Kod Ministarstva za prostorno uređenje , građevinarstvo i ekologiju 2011. pokrećemo inicijativu kako bi se to područje zaštitilo. Prethodno smo 2007.godine uspjeli na svjetskom nivou, tj.na nivou Ramsarske konvencije postignemo da Bardaču stavimo na listu zaštićenih svjetskih područja. Apsurdno, to isto nismo uspjeli na nivou Republike Srpske“, naglašava Viktor Bjelić iz CZŽS.
Dragoljub Lipovac sa sjetom priča o tome kako je Bardača nekada u Evropi bila poznata po pticama: „Dolazili su nam turisti iz Itaije koji su lovili divlje patke. Tu je pataka preko godine bilo između 10 i 15 hiljada. Međutim, poslije rata sve je uništeno. Ribnjak je prodan. Ko ga je i kako prodao, znaju valjda ove vlasti. Uništene su šume koje su davale stanište pticama. Ovdje je bilo 2-3 vrste ptica kojih nije bilo u Evropi, u svijetu.
Saglasan je i njegov komšija Vlado Buvač: „Dosta se promijenilo, na žalost ne nabolje. One ljepote koja je bila ovdje ja sigurno više neću doživjeti. To je bila čista voda. Ljepota.“
„Bardača danas je izgubila svoje vrijednosti koje je imala. Ribnjaci su isušeni, samo dva su pod vodom u nekoj određenoj mjeri. Samim ukidanjem ribnjačke proizvodnje, došlo je do odlaska ptica, a Bardača nije ono što je bilo nekada. Bardača nema ni one osnovne vrijednosti. Ipak, taj sistem se može obnoviti, ali za to je potrebno i vrijeme i volja“, ističe Viktor Bjelić iz CZŽS.
Danas, od nekada 11, imamo svega jedno aktivno jezero. Krivac je, kao i obično u slučaju narušavanja ekološkog poretka, ljudski faktor. Viktor Bjelić smatra da su krivci i institucije i privatnik koji je privatizovao Bardaču.
„ Ovdje su obe strane krive, Vukelić i Agroimpeks i institucije države koja nije reagovala. Postoje načini kako da se vlasnicima nametne zaštita đivotne prirode. Privatni interes u odnosu na javni je prevladao“, izričit je Bjelić.
Profesorica Lubarda je saglasna da prirodni rezervat Bardača kakav poznajemo nestaje polako, na naše oči.
„Ako se nastavi sa devastacijom Bardače, nema sumnje da će se i ostale vrste na tom području povući sa tog područja“, upozorava na alarmantno stanje Biljana Lubarda.
Dragoljub Lipovac kao ribar i stanovnik sela Bardača tvrdi da se u Bardači više ne skuplja ni 50 vrsta ptica, što je manje od četvrtine nekadašnje migracije.
Profesorica Lubarda takože upozorava da konstantnim narušavanjem prirode Bardače prijeti da totalno iščezne.
„Stanje je daleko lošije u odnosu na prije 2000. godine. Bardača je jednim projektom 2007.godine uvršena u Ramsarsku listu , pored Hutovog blata i Livanjskog polja. Međutim, tim procesom privatizacije Bardača je potpuno uništena. Neki bazeni su pretvoreni u poljoprivredne površine, a stičete utisak da hodate po mjesecu. Postoje podaci da je sada konstatovano oko 60 vrsta ptica, što je značajno smanjenje, ali nismo sigurni u potpunosti jer nemamo zvanične podatke“, ističe Lubarda.
I lokalno stanovništvo i pojedine institucije, ali prvenstveno Centar za zaštitu životne sredine, su pokušali da spasu Bardaču od daljeg propadanja. Međutim, svugdje su se ispriječili problemi. Otkrivene su i mnoge nelogičnosti.
Dragoljub Lipovac za naš portal kaže da mu nije jasno kako neko može da privatizuje rijeku: „Mi smo pokrenuli inicijativu da ovo jezero Stublaja da mi ribari iz Bardače dobijemo pod koncesiju. Međutim, vlasnik Agroimpeksa je, na naše iznenađenje tada, na sebe prepisao i Stublaju. A Stublaja je po svim papirima zapravo rijeka, a rijeke se ne mogu privatizovati.
Viktor Bjelić naglašava da je Centar za životnu sredinu pokušao sa apelacijom Sudu za ljudska prava u Strazburu. „Na žalost, naša apelacija je odbijena jer je potrebno da se iskoriste svi pravni procesi u BiH. Nismo bili u mogućnosti da iskoristimo sve pravne mogućnosti, jer je to zapravo posao Pravobranilaštva RS koje jeste pokretalo postupke ali su i oni izgubili u tim postupcima.
Iako je Bardača skoro u potpunosti devastirana, njena obnova je i dalje moguća.
„Moguće je vratiti sjaj Bardače, ali na način da se zaustavi dalja degradacija, da se ozbiljno pristupi planiranju a zatim i iznalasku sredstava za revizalizaciju Bardače što bi u konačnici rezultiralo zaštićenim područjem sa jasno definisanim upravljačima koji imaju iskustva i znanja da se bave i provrednom djelatnošću ali i zaštitom prirode“, ističe Bjelić.
Centar za životnu sredinu je održao posljednji sastanak sa Ministarstvom za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju po pokretanju inicijative još 2012.godine i tada je pokrenut proces prethodne zaštite Bardače koji je trajao dvije godine. Nakon isteka od dvije godine, na žalost, apsolutno ništa nije urađeno i resorno ministarstvo je predstavnike CZŽS obavijestilo da se odustaje od daljeg postupka zaštite ovog područja.
„U najvećoj mjeri se odustalo zbog toga što Pravobranilaštvo nije moglo da zadrži imovinu koja pripada Republici Srpskoj, odnosno ona je otišla u privatne ruke“, dodaje Bjelić.
Profesorica Lubarda ističe da nada, iako mala, ipak postoji da se kompleks Bardače ipak spasi.
„Prvi osnov za obnovu tako jednog uništenog eko-sistema je puštanje vode u bazene. Što se tiče uzgoja ribe on je i poželjan zato što se bazeni time dodatno čiste i smanjuje se njeno oplićavanje. Time se bi se i ptice vratile, ali bi se moralo paziti na uznemiravanje ptičijih kolonija. Ptice i i inače, vrlo često, vraćaju na ona staništa gdje nema ljudske aktivnosti. Svjedoci smo, usljed novonastalih globalnih dešavanja, da su se ptice vratile u neke ranije eko-sisteme ili da čak i povećaju svoju brojnost“, umjereno je optimistična Biljana Lubarda.
Institucije Republike Srpske i vladajuće partije nedavno su pokrenule proces preispitivanje odluka vezano za ovaj, nekada nadaleko poznati, biljni i životinjski raj. Pravobranilaštvo Republike Srpske, se, po njihovim tvrdnjama, već 17 godina bori da poništi taj apsurdni postupak. Utisak u javnosti je da je to samo u službi trenutnih političkih interesa. Ukoliko se nešto hitno ne promijeni, čak i ostaci ovog raja prirode će nestati. Kao i posljednje ptice na Bardači.
Ostaće samo ljudska nebriga i bahatost.
