Mogu li se studenti u Republici Srpskoj okupiti kao što su se okupili studenti u Srbiji? Koji studenti? Mogu li dići glas i tražiti ono što svakome od nas pripada? Koji glas? Mogu li dignuti bar nijemo pesnicu i stajati tako pola sata svakog dana ćutke prkoseći onima koji su ponizili i uvrijedili sve koji nisu dio zvaničnog algoritma? Koju pesnicu? Mogu li staviti potpis na neku inicijativu, proglas, poziv? Koji potpis?
Mogu li zaustaviti nastavu jednom sedmično na pola sata? Koju nastavu? Smiju li prekinuti profesorovo predavanje ili ispit od kojih zavisi da li će ili neće obnoviti godinu da bi se solidarisali s onima koji se bore i za njih kada već oni neće? Koje predavanje? Koji ispit? Mogu li ostaviti indekse, odložiti knjige i zanemariti semestralne obaveze dok se ne završi ono što je daleko važnije od njihovih studija? Koje indekse, koje knjige, koje obaveze?
Mogu li pozvati profesore da im se pridruže u toj borbi? Koje profesore? Smiju li tražiti da nastavnici stanu ispred njih? Ili bar iza njih ako naprijed ne smiju ili ne žele? Koji nastavnici? Mogu li tražiti da im oni koji im predaju konačno i van učionice održe bar jedno predavanje? Kakvo predavanje? Hoće li tražiti jednu lekciju više, onu koja nije u silabusu, koja nije u nastavnom planu i programu? Koju lekciju, kakav silabus?
Hoće li profesori na tu „žurku“ doći i nepozvani? Opet: koji profesori? Potom: koju „žurku“? Ima li neko da im špahtlom odvoji leđa koja su srasla sa udobnim foteljama? Ko? Može li neko da im naredi da za trenutak zaborave katedre? Može? Ko? Hoće li naučno-nastavna vijećâ donijeti odluku o skraćenom radnom vremenu? Koja naučno-nastavna vijeća? Da li će dekanati podržati one koji se bune? Koji dekanati? Hoće li Senat biti ono što bi trebao da bude? Koji Senat?
A Akademija? Ne ona univerzitetska, nego ona državna. Hoće li akademici reći da ovo nije dobro, da ovako ne može dalje, da mnoge stvari moraju da se mijenjaju? Koja Akademija? Da li će instituti, agencije i klinike poslati pismo upozorenja, neslaganja, opomene? Koji instituti? Koje agencije? Čije klinike? Da li će strukovna udruženja – ako uopšte postoje – stati iza onih koji bi trebali da dođu poslije njih? Koja strukovna udruženja?
Šta kažu pisci? Koji pisci? Šta smatraju slikari? Koji slikari? Kako na te stvari gledaju pijanisti, violinisti, gitaristi? Kome je do pjesme? Kakva muzika? Šta tvrde glumci? Koji glumci? Reditelji i scenaristi? Koji reditelji i koji scenaristi? Kako razmišljaju doktori koji nisu ni u jednom izbornom štabu? Koji, bolan, doktori koji nisu ni u jednom izbornom štabu? Kakav je račun mašinskih, saobraćajnih i elektrotehničkih inženjera? Da li smo u tankom plusu ili u debelom minusu? Koji inženjeri?
O čemu maturantima besjedi nastavnik srpskog jezika i književnosti? Koji nastavnik? Koja književnost? Koji maturanti? Kakve maksime profesor filofozije podvlači u trećem razredu srednje škole? Kakav profesor? Kakva filozofija? Koji Platon, koji Kant, kakvo biće i bivstvovanje? Silazi li profesor istorije sa Karlovog mosta? Prestaje li sa razgledanjem kum-Vujičine sjekire? Koji profesor? Kakav most, kakva sjekira?
Postoje li drugi i drugačiji odgovori na sva ova pitanja? Odgovori koji nisu: kakvi studenti, kakvi profesori, koji Senat, kakvi glumci? Postoje. I to ne jedan. Samo da se ne puca. Nije bitno kolika je, samo neka je redovna. Ćuti, proći će. Nemoj sada, nije vrijeme. Ne talasaj. Pusti. Nisam ni ja budala. Onaj digao glavu, pa si vidio šta je bilo. Ima ko će. Nema. Nema ni ko neće, a kamoli ko hoće.
Goran Dakić
