U svijetu gdje su sjećanja na prošlost često obojena političkim interesima, selektivna kultura sjećanja postaje značajan društveni fenomen.
Fenomen kulture sjećanja se ogleda u načinu na koji različite zajednice biraju koje događaje i ličnosti će slaviti, a koje će zanemariti ili relativizirati. Ova selektivnost često dovodi do glorifikacije jednih i demonizacije drugih, produbljujući razlike među narodima i pojačavajući međusobno nepovjerenje i strah. Svjedoci smo da narodi u BiH i regionu nemaju isti pogled na iste istorijske događaje. S tim u vezi, ni sjećanje na stradanja nisu ista. Često su prožeta isključivim pogledima, kao i zanemarivanjem patnji drugih, s jedne strane, i nerijetko prenaglašavanjem stradanja nominalno svojih žrtava, s druge strane.
Sjećanje kao instrument politike
U društvima prožetim konfliktima i različitim interpretacijama prošlosti, sjećanje se često koristi kao instrument politike. Način na koji se kolektivna sjećanja oblikuju i prezentuju može značajno uticati na javno mnijenje, političke odluke i društvene odnose. U Bosni i Hercegovini, ovaj fenomen je izrazito prisutan, a događaji iz prošlosti se često selektivno biraju i interpretiraju kako bi se postigli određeni politički ciljevi.
Političke elite koriste sjećanja na prošle događaje kao sredstvo za učvršćivanje svoje moći i legitimiteta. Na primjer, obilježavanje srebreničkog genocida u Tuzli, gdje se organizuju izložbe i komemoracije, služi kao podsjetnik na patnju Bošnjaka i potrebu za pravdom. Ovi događaji, osim što odaju počast žrtvama, takođe služe kao politička platforma za isticanje potrebe za priznavanjem i osudom zločina.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
S druge strane, u Republici Srpskoj se često organizuju komemoracije koje imaju za cilj isticanje stradanja Srba tokom rata. Na primjer, Dan sjećanja na stradale i prognane u “Oluji” u Prijedoru okupio je hiljade ljudi i služi kao podsjetnik na patnje srpskog naroda. Ovakvi događaji su često praćeni govorima političara koji ističu potrebu za zaštitom srpskih interesa i identiteta.
Politička manipulacija sjećanjima može imati dalekosežne posljedice. Selektivno sjećanje na događaje iz prošlosti može dovesti do revizionizma i relativizacije zločina. Kada političari biraju koje događaje će istaknuti, a koje će zanemariti, oni kreiraju selektivan narativ koji služi njihovim interesima. Ovaj proces često uključuje negiranje ili umanjivanje zločina počinjenih nad drugima, što dodatno produbljuje podjele i nepovjerenje među zajednicama.
Nedavno je predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović izjavio da BiH želi dobre odnose sa državama u regiji, ali je naglasio važnost priznanja i osude svih zločina. Ova izjava ilustruje kako politički lideri koriste sjećanja na prošlost kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva, u ovom slučaju regionalne stabilnosti i pomirenja.
Slično tome, negiranje rezolucije kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici od strane pojedinih političkih aktera iz Republike Srpske i Srbije predstavlja pokušaj relativizacije tog zločina. Ovakvi potezi su često motivisani političkim interesima i željom za izbjegavanjem odgovornosti, a ne iskrenom željom za pomirenjem i priznavanjem istine.
Politizacija sjećanja ima dubok uticaj na društvo. Ona oblikuje kolektivnu svijest i identitet zajednica, utičući na to kako se prošlost percipira i kako se prema njoj odnosi. Kada se sjećanja koriste kao političko oružje, to može dovesti do daljnje polarizacije i antagonizacije različitih grupa. U ekstremnim slučajevima, ovakva praksa može podstaći nasilje i sukobe.
Glorifikacija i demonizacija
Jedan od najznačajnijih aspekata selektivne kulture sjećanja je proces glorifikacije i demonizacije istorijskih ličnosti i događaja. Ovaj fenomen je prisutan u svim društvima, ali je posebno izražen u postkonfliktnim društvima kao što je Bosna i Hercegovina, gdje različite zajednice imaju suprotstavljene narative o prošlosti. Glorifikacija i demonizacija nisu samo pitanje istoriografije već imaju duboke društvene, političke i psihološke implikacije.
U mnogim zajednicama, pojedinci koji su igrali ključne uloge tokom konflikata bivaju glorifikovani kao heroji. Ova glorifikacija se često temelji na percepciji njihove hrabrosti, patriotskog duha i žrtve za narod. Na primjer, u Republici Srpskoj određene ličnosti iz rata su slavljenje kao zaštitnici srpskog naroda i borci za slobodu. Ovi heroji postaju simboli identiteta i ponosa zajednice.
Međutim, za druge zajednice, ti isti pojedinci mogu biti viđeni kao zločinci odgovorni za teške zločine. Ova dihotomija je jasno vidljiva u načinu na koji se obilježavaju događaji iz prošlosti. Na primjer, širom Republike Srpske se održavaju komemoracije u čast srpskih žrtava “Oluje”, gdje se slavi otpor i stradanje srpskog naroda, dok se zločini počinjeni nad nesrbima često marginaliziraju ili negiraju .
S druge strane, demonizacija se koristi kako bi se diskreditovali protivnici i opravdali vlastiti zločini. Pojedinci i grupe koje su se borile protiv zajednice se predstavljaju kao nečovječni zločinci, čije su akcije vođene mržnjom i zlom. Ovaj proces demonizacije dodatno učvršćuje osjećaj žrtve unutar zajednice i opravdava nasilne odgovore.
Na primjer, u bošnjačkoj zajednici Ratko Mladić je viđen kao simbol genocida i zločina protiv čovječnosti, dok se u nekim krugovima u Republici Srpskoj njegovo ime i dalje pominje s poštovanjem. Ova polarizacija u percepciji doprinosi trajnim podjelama i otežava proces pomirenja.
Glorifikacija i demonizacija imaju duboke socijalne i političke implikacije. Ovi procesi ne samo da oblikuju kolektivno sjećanje, već i utiču na međuljudske odnose, političke odluke i društvenu koheziju. Glorifikacija heroja može služiti kao izvor inspiracije i ponosa, ali takođe može podstaći militarizaciju društva i opravdanje za buduće sukobe.
Demonizacija, s druge strane, može produbiti osjećaj mržnje i nepovjerenja među zajednicama. Kada se druga strana vidi isključivo kao zla i nečovječna, svaka mogućnost dijaloga i pomirenja postaje teško ostvariva. Ovaj proces može biti posebno štetan u obrazovnom kontekstu, gdje mlade generacije odrastaju s iskrivljenim i jednostranim pogledima na prošlost.
Komemoracije u Tuzli i Prijedoru jasno ilustruju kako glorifikacija i demonizacija funkcionišu u praksi. Dani sjećanja na genocid u Srebrenici, koji se obilježavaju kroz izložbe i ceremonije, predstavljaju način da se oda počast žrtvama i istakne potreba za pravdom. S druge strane, obilježavanje stradanja Srba širom Republike Srpske služi za isticanje stradanja srpskog naroda i osudu zločina nad Srbima.
Ovi događaji, iako su važni za kolektivno sjećanje, često se koriste i za političku instrumentalizaciju prošlosti. Političari i javne ličnosti koriste ove prilike da promovišu svoje narative i učvrste podršku među biračima. Na primjer, tokom komemoracija u Republici Srpskoj politički lideri koriste priliku da naglase važnost zaštite srpskog identiteta i interesa, često ignorišući stradanja drugih zajednica.
Koncept “drugosti”
Koncept “drugosti” je centralan za razumijevanje dinamike selektivne kulture sjećanja i njenih društvenih implikacija. Drugost se odnosi na proces kroz koji se određene grupe ili pojedinci percipiraju kao “drugi”, tj. kao različiti ili strani u odnosu na dominantnu grupu. Ovaj proces može rezultirati osjećajem nerazumijevanja, nepovjerenja, straha, pa čak i mržnje prema onima koji se doživljavaju kao “drugi”.
Jedna od ključnih karakteristika koncepta drugosti je nerazumijevanje ili ignorisanje stradanja drugih. Kada jedna zajednica bira da se fokusira isključivo na vlastite žrtve i stradanja, često dolazi do marginalizacije ili negiranja patnji drugih zajednica. Na primjer, dok se u Bosni i Hercegovini obilježava genocid u Srebrenici, stradanja drugih etničkih grupa tokom rata često ostaju u sjeni. Ova selektivnost u sjećanju može produbiti osjećaj nepravde i nepovjerenja među zajednicama.
Nepovjerenje i strah prema “drugima” su česte posljedice selektivne kulture sjećanja. Kada se jedna grupa percipira kao žrtva, a druga kao agresor, dolazi do stvaranja dubokih podjela koje je teško prevazići. Ovo nepovjerenje može biti dodatno pojačano političkim i medijskim narativima koji ističu razlike i potenciraju antagonizam. Na primjer, u Danskoj su održane komemoracije za žrtve genocida u Srebrenici, ali nedostatak šireg društvenog angažmana pokazuje koliko je teško prevazići osjećaj drugosti i stvoriti istinsko zajedničko sjećanje.
Latentna mržnja je još jedna opasna posljedica koncepta drugosti. Kada se stradanja drugih ne priznaju ili se umanjuju, mržnja prema “drugima” može postati dio kolektivne svijesti i identiteta. Ova mržnja može ostati latentna, ali može izbiti na površinu u situacijama krize ili konflikta. Na primjer, glorifikacija i demonizacija određenih ličnosti mogu podstaknuti osjećaje mržnje i neprijateljstva prema cijelim zajednicama koje se percipiraju kao odgovorne za stradanja.
Koncept drugosti ima značajne socijalne i političke posljedice. On utiče na međuljudske odnose, oblikuje političke agende i utiče na društvenu koheziju. Kada se “drugi” percipiraju kao prijetnja ili kao nelegitimni sudionici u društvenom i političkom životu, to može dovesti do diskriminacije, isključivanja i nasilja. Ovaj fenomen je posebno vidljiv u postkonfliktnim društvima gdje su podjele još uvijek svježe i gdje političke elite često koriste narative o drugosti kako bi učvrstile svoju moć.
Uprkos pozitivnim primjerima, koncept drugosti i dalje ostaje snažno prisutan u mnogim segmentima društva. Političke manipulacije sjećanjima, selektivno obrazovanje i medijsko izvještavanje često doprinose očuvanju i jačanju ovih podjela. Na primjer, različite komemoracije u Bosni i Hercegovini često služe kao platforme za političke poruke koje ističu stradanja jedne zajednice na račun drugih .
Edukacija igra ključnu ulogu u prevazilaženju koncepta drugosti. Nastavni planovi i programi koji uključuju objektivne i inkluzivne prikaze prošlosti mogu pomoći mladim generacijama da razviju empatiju i razumijevanje za stradanja svih zajednica. Na primjer, uključivanje svih relevantnih istorijskih događaja i perspektiva u obrazovni sistem može pomoći u izgradnji kolektivne svijesti koja prepoznaje i poštuje različita iskustva i stradanja.
Relativizacija i revizionizam
Relativizacija i revizionizam su ključni mehanizmi kroz koje se selektivna kultura sjećanja održava i širi. Ovi procesi omogućavaju reinterpretaciju i iskrivljavanje istorijskih događaja kako bi se prilagodili trenutnim političkim potrebama i narativima. U kontekstu postkonfliktnih društava, kao što je Bosna i Hercegovina, relativizacija i revizionizam imaju duboke implikacije na proces pomirenja i izgradnju zajedničke budućnosti.
Relativizacija zločina se odnosi na pokušaje da se umanje ili opravdaju zločini počinjeni tokom konflikta. Ovaj proces često uključuje naglašavanje zločina počinjenih od strane drugih kako bi se skrenula pažnja sa vlastitih zločina. Na primjer, negiranje ili umanjivanje genocida u Srebrenici često se koristi kao sredstvo za relativizaciju odgovornosti i minimiziranje težine počinjenih zločina.
Primjeri relativizacije mogu se naći u izjavama političkih lidera i javnih ličnosti koji negiraju ili dovode u pitanje razmjere zločina u Srebrenici. Ovakvi stavovi nisu samo akademska debata, već imaju direktan uticaj na društvene odnose i percepciju pravde. Na primjer, osporavanje rezolucije kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici često dolazi iz političkih krugova koji žele umanjiti odgovornost i izjednačiti krivicu svih strana.
Revizionizam podrazumijeva sistematsko preispitivanje i reinterpretaciju istorijskih događaja kako bi se promijenila njihova percepcija u javnosti. Ovaj proces često uključuje selektivno biranje činjenica i izvora, ignorisanje dokaza i svjedočenja koja ne odgovaraju novom narativu, te kreiranje alternativnih verzija prošlosti koje služe trenutnim političkim ciljevima.
Revizionizam se može manifestovati na različite načine, uključujući promjene u školskim udžbenicima, izgradnju novih spomenika i memorijalnih mjesta, te kroz medijske kampanje koje promovišu alternativne narative. Na primjer, u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, udžbenici istorije sadrže različite verzije istih događaja, što rezultira različitim interpretacijama među mladim generacijama. Ovakav revizionizam ne samo da perpetuira podjele, već i stvara nove generacije koje su odgajane s iskrivljenim pogledima na prošlost.
Relativizacija i revizionizam imaju značajan politički i društveni uticaj. Oni omogućavaju političkim elitama da oblikuju kolektivno sjećanje na način koji služi njihovim interesima. Ovi procesi često rezultiraju daljnjom polarizacijom društva i otežavaju proces pomirenja. Kroz relativizaciju i revizionizam, političke elite mogu zadržati kontrolu nad narativom i koristiti ga za učvršćivanje svoje moći i legitimiteta.
Mediji igraju ključnu ulogu u procesu relativizacije i revizionizma. Kroz selektivno izvještavanje, manipulaciju činjenicama i odabir sagovornika, mediji mogu oblikovati javno mnijenje i jačati političke narative. U Bosni i Hercegovini, različiti mediji često zauzimaju strane u političkim i etničkim pitanjima, dodatno polarizirajući društvo. Na primjer, izvještavanje o komemoracijama i događajima često reflektuje etničke i političke podjele, što doprinosi održavanju relativizacije i revizionizma.
Sjećanje kao put do pomirenja?
Iako selektivna kultura sjećanja često vodi ka produbljivanju podjela i antagonizama, sjećanje takođe može biti moćan alat za pomirenje i izgradnju zajedničke budućnosti. Ključ za transformaciju sjećanja iz izvora sukoba u sredstvo pomirenja leži u inkluzivnom i objektivnom pristupu prošlosti, priznavanju svih žrtava i promovisanju kulture dijaloga i razumijevanja.
Priznavanje svih žrtava, bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost, temeljni je korak ka izgradnji zajedničke kulture sjećanja. Ovo priznanje ne samo da odaje počast žrtvama, već i pokazuje spremnost zajednice da se suoči s bolnim dijelovima svoje prošlosti.
Edukacija igra ključnu ulogu u procesu pomirenja kroz sjećanje. Nastavni planovi i programi koji uključuju objektivne i inkluzivne prikaze prošlosti mogu pomoći mladim generacijama da razviju empatiju i razumijevanje za stradanja svih zajednica. Na primjer, uključivanje svih relevantnih istorijskih događaja i perspektiva u obrazovni sistem može pomoći u izgradnji kolektivne svijesti koja prepoznaje i poštuje različita iskustva i stradanja.
Mediji takođe igraju ključnu ulogu u promovisanju kulture sjećanja koja vodi ka pomirenju. Kroz objektivno i inkluzivno izvještavanje, mediji mogu pomoći u oblikovanju javnog mnijenja koje prepoznaje kompleksnost prošlosti i važnost priznavanja svih žrtava. Na primjer, medijsko pokrivanje komemoracija koje uključuju sve zajednice može pomoći u stvaranju zajedničkog narativa koji promoviše pomirenje.
Komemoracije su moćan alat za promovisanje pomirenja, ali samo ako su inkluzivne i otvorene za sve zajednice. Događaji koji uključuju predstavnike različitih zajednica i koji priznaju stradanja svih strana mogu služiti kao mostovi ka pomirenju.
Izgradnja povjerenja je ključni aspekt procesa pomirenja kroz sjećanje. Povjerenje se može graditi kroz transparentnost, dijalog i zajedničke napore u priznavanju i suočavanju s prošlošću. Na primjer, inicijative koje uključuju zajedničke komemoracije, međureligijske dijaloge i projekte zajedničkog istraživanja prošlosti mogu pomoći u izgradnji povjerenja među zajednicama.
Kultura dijaloga je esencijalna za proces pomirenja kroz sjećanje. Dijalog omogućava različitim zajednicama da čuju i razumiju jedni druge, da prepoznaju bolne tačke i da rade na njihovom prevazilaženju. Dijalog takođe omogućava izgradnju zajedničkog narativa koji uključuje sve strane i koji promoviše razumijevanje i pomirenje.
Međunarodna zajednica može igrati važnu ulogu u podršci procesu pomirenja kroz sjećanje. Međunarodne organizacije, vlade i nevladine organizacije mogu pružiti resurse, ekspertizu i platforme za dijalog i zajedničke inicijative. Takođe mogu pomoći u promovisanju objektivnog pristupa prošlosti i u borbi protiv relativizacije i revizionizma.
Sjećanje može biti moćan alat za pomirenje i izgradnju zajedničke budućnosti, ali samo ako se njime upravlja na inkluzivan, objektivan i empatičan način. Priznavanje svih žrtava, edukacija, inkluzivno medijsko izvještavanje, zajedničke komemoracije, izgradnja povjerenja, kultura dijaloga i međunarodna podrška ključni su elementi ovog procesa. Samo kroz takav pristup moguće je transformirati sjećanje iz izvora podjela u sredstvo za izgradnju stabilne, pravedne i inkluzivne zajednice koja uči iz prošlosti i gradi bolju budućnost. Uzevši u obzir situaciju u Bosni i Hercegovini, postavlja se pitanje da li je za sve kasno?
Gerila.info
