Ove sedmice bili smo svjedoci dvije “tendencije” s ciljem poboljšanja slobode izražavanja u Bosni i Hercegovini. Jedna je došla od strane zastupnika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Damira Arnauta koji je uputio Inicijativu kojom od nadležnih tijela entiteta i Brčko Distrikta BiH traži da u zakone o zaštiti od klevete ugrade različite standarde prihvatljivosti, tolerancije i dokazivanja kada su u pitanju navodne klevete protiv javnih ličnosti u odnosu na privatne osobe, dok je druga došla od ambasadora EU u Bosni i Hercegovini Larsa Gunara Vigemarka koji je izjavio da se zbog neformiranja vlasti ne može raditi na vladavini prava, slobodi medija i slobodi izražavanja.
Kada je riječ o izjavi Larsa Gunara Vigemarka, šef Delegacije Evropske unije i specijalni predstavnik EU u Bosni i Hercegovini je naglasio da su pitanja kao što su sloboda medija, sloboda izražavanja, odnosno da li u Bosni i Hercegovini postoji vladavina prava, nezavisnost pravosuđa koje će biti potpuno slobodno od svih političkih pritisaka, ona pitanja koja su jako bitna, a na njima se ne može raditi dok se ne formira vlast.
Što se inicijative Damira Arnauta tiče, on navodi da je u demokratskim zemljama ustaljena praksa da javne ličnosti, a političari i osobe na javnim položajima pogotovo, podliježu višem standardu kod tužbi za klevetu u odnosu na privatne osobe, što je i praksa Evropskog suda za ljudska prava još od 1986. godine.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Iako postojeći entitetski i zakon Brčko Distrikta nalažu da se tumače na način koji osigurava princip slobode izražavanja, odnosno u skladu sa Evropskom konvencijom, Arnaut navodi da ove opšte odredbe nisu dovoljne jer domaći sudovi rijetko i sporadično primjenjuju praksu Evropskog suda. Arnaut stoga predlaže da se u tim zakonima eksplicitno propiše viši nivo tolerancije kada je u pitanju kritika javnih ličnosti, posebno političara, u odnosu na privatne osobe.
Podsjeća da je Vrhovni sud SAD-a još 1964. u predmetu New York Times v. Sullivan uspostavio standard da kada osobe na javnim položajima tuže za klevetu, one trebaju dokazati ne samo da je objavljena informacija neistinita i štetna, već i da je novinar djelovao sa “stvarnom zlobom”, odnosno da je znao da je informacija neistinita ili da je bezobzirno zanemario istinu.
Arnaut navodi da je različit pristup opravdan s obzirom da se javne ličnosti, a politički zvaničnici pogotovo, svjesno izlažu svjetlu javnosti, sa svim prednostima i manama koje to nosi, te da mogu razumno očekivati povećan stepen interesovanja za svoj rad, poteze, izjave i stavove.
Štaviše, javne ličnosti imaju znatno lakši pristup sredstvima javnog informisanja s ciljem odbrane od kritika nego što je to slučaj sa privatnim osobama, te zaštitu svoje reputacije mogu tražiti i kroz takve javne kanale, a ne isključivo sudskim putem.
Konačno, tužbe za klevetu od strane javnih ličnosti predstavljaju najveći dio takvih tužbi u Bosni i Hercegovini, te predstavljaju stvarni finansijski pritisak na medije, a što medije značajno sputava da kritički izvještavaju o pitanjima od javnog interesa i što predstavlja nedopustiva ograničenja na slobodu izražavanja.
Da je inicijativa Damira Arnauta neophodna, potvrđuju i pokušaji vlasti u Republici Srpskoj, o čemu se pričalo početkom ove godine, da vrati klevetu u Krivični zakon čime bi ugrozila djelovanje svima onima koji drugačije razmišljaju, kritikuju institucije i ukazuju na sistemsko uništavanje svih temelja ovog društva od strane rukovodstva RS.
Podsjećamo, u javnosti se pojavila priča o mogućnosti vraćanja klevete u Krivični zakon RS čime bi se omogućilo sistemu da se legalno obračuna sa svima onima koji ne žele da se povinuju vlastima. Mediji, aktivisti, „neposlušni“ građani svi oni bi se veoma brzo po uvođenju klevete našli na optuženičkim klupama po tužbama institucija iz sistema za klevetu, o čijoj krivici bi odlučivali sudovi podređeni sistemu.
Tom prilikom je premijer RS Radovan Višković ovu ideju ocijenio kao dobru, dok je podrobniju analizu bitnosti uvođenja klevete u Krivični zakonik predstavio generalni sekretar Vlade RS i predsjednik odbora za zaštitu Ustavnog poretka Siniša Karan.
S obzirom na to da nije obuhvaćeno zakonom, krivično djelo kleveta u BiH nije predmet gonjenja po služenoj dužnosti. Jedini mehanizam borbe je privatna tužba, ali ona nema mnogo efekta. I onda najčešće i naši političari, iz nekog podignutog praga tolerancije i ne preduzimaju mjere gonjenja prema takvima, naravno bilo je primjera gdje su oni tužili, po privatnoj tužbi, vidjeli smo bilo je presuda i gdje su dobili, ali to je više u simboličnom smislu.
Da je vlast ozbiljno razmišljala da sprovede u djelo svoje naume o prebacivanju klevete u Krivični zakonik pokazala je i izjava ministra unutrašnjih poslova RS Dragana Lukača. On je rekao da nije dobro što klevete nema u krivičnom zakonu, ali da je na to uticala međunarodna zajednica.
To je 1999. godine pod uticajem stranaca ukinuto, taj član ima i Srbija i Hrvatska i evropske zemlje i mislim da je to nešto što treba da se vrati. Ne možete samo privatnom tužbom da riješite klevetu na račun funkcionera koje je narod birao.
Kritičari su odmah reagovali navodeći da je mogućnost vraćanja klevete u domen krivičnog gonjenja ljudi za izražavanje mišljenja nerazumna, te da bi se na taj način poništile sve prednosti i pogodnosti koje je demokratija i ljudi koji su težili za slobodnom građana donijeli.
Moglo bi se desiti da za ovim zakonom potegne svaki političar ili neko iz zvaničnih institucija kad god mu se ne sviđa nešto što neki novinar napiše i da iza njega stane sistem. Ovo bi bio ogroman udar na slobodu. Ovdje govorimo o temeljima demokratije i demokratiji kao načinu života koji bi bili poljuljani. To je veliki korak nazad i građani, mediji, nevladine organizacije svi bi bili na udaru. Bilo koja kritika, pod čime se ne podrazumijeva neargumentovano vrijeđanje, već suštinska kritika koja se zasniva na argumentima, bila bi sputana baš zbog toga što bi se nosiocima vlasti pružala mogućnost da potegnu taj zakon za bilo koju izrečenu riječ.
Dario Sandić, advokat iz Banjaluke tom prilikom je rekao da je vraćanje klevete u Krivični zakonik novi udar na slobodu i demokratske tekovine, te još jedan od načina da se pojača represija nad onima koji se usude kritikovati vlast.
Vraćanjem klevete u krivični zakonik vratili bi se u vrijeme prije donošenja Zakona o zaštiti klevete koji je donosen sa obrazloženjem da se na taj način približavamo Evropi i da poštojemo tekovine demokratske države i EU koja je proklamovala punu slobodu mišljenja, izražavanja, pisanja i ostalih sloboda koje su propisane Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Na ovaj način mogla bi se pojačati represija nad građanima, posebno nad novinarskom strukom, jer su oni najviše pogođeni ovom klevetom. Problem je što bi sa istog izvora išla i prijava za klevetu i utvrđenje iste kao izricanje sankcije za istu.
Sandić je dodao da je vraćanje klevete u krivično zakonodavstvo udar na demokratiju u našoj oskrnavljenoj zemlji u svim segmentima djelovanja. “Ovo bi samo unazadilo slobodu govora i ugušilo bilo kakvo demokratsko i drugačije mišljenje kakvo imamo do sada”, navodi Sandić.
Tešku situaciju u vezi sa slobodom medija i slobodom izražavanja u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini prepoznali su i svjetski mediji. Magazin Foreign Policy je u martu ove godine objavio tekst, o čemu je Gerila pisala, u kome se navodi se da u BiH postoji respektabilan medijski sektor, ali oni koji odbijaju da postanu portparoli vlasti sve više odlaze u egzil ili su pod policijskom zaštitom.
Tom prilikom je navedeno da, iako Bosna i Hercegovina nije najstrašnije mjesto na Balkanu za novinarsku profesiju (Reporteri bez granica u svom Svjetskom indeksu slobode medija 2018. rangirali su BiH na 62. mjesto na globalnom nivou, iza Slovenije na 32. i Rumunije na 44. mjestu), iz godine u godinu primjeri zastrašivanja novinara su u porastu zahvaljujući nedostatku transparentnosti vlasništva nad medijima, bliskim odnosima između političara i kriminalaca, neefikasnom pravosuđu i duboko polarizovanoj političkoj klimi zbog etničkih i teritorijalnih podjela u zemlji.
U posljednjih šest godina, Udruženje BH novinari dokumentovalo je 121 slučaj nasilja, 44 fizička napada, 21 prijetnju smrću i 48 ozbiljnih slučajeva uznemiravanja ili verbalnog pritiska. Samo mali broj ovih slučajeva je presuđen u korist novinara.
U podijeljenoj zemlji kakva je BiH, skoro svako izražavanje je povezano sa političkim strankama ili etničkim grupama. “Naša tragedija je da se mediji koriste za širenje straha i paranoje kako bi se stvorila atmosfera stalnog konflikta, atmosfera koja pomaže političarima da zadrže svoju moć”, izjavio je tada Srđan Puhalo.
Kao i u mnogim drugim zemljama, internet ostaje slobodna zona s nekoliko manjih portala koji nude mogućnosti za pošteno i beskompromisno izvještavanje. Ali u zemlji u kojoj 66% stanovništva dobija većinu dnevnih političkih vijesti putem televizije, a gotovo 40% ljudi nema pristup internetu, njihova publika je ograničena. Tradicionalni mediji još uvijek dominiraju, posebno u ruralnim područjima.
Suočavajući se s izborom da li će se prilagoditi i cenzurisati ili živjeti u strahu od napada, samo nekoliko njih nastavilo je sa radom kao nezavisni novinari – a većina ih je skupo platila za to.
Foreign Policy je tada naglasio da se za politizovano i sve opasnije medijsko okruženje u BiH mogu okriviti mnogi različiti akteri – uključujući političare koji koriste medije kako bi pobijedili na izborima, publiku koja ima niska očekivanja što se istinitosti informacija tiče kao i same novinare. Ali, prema nekim kritičarima, početnu grešku počinili su oni koji su uspostavili medijsko tržište u BiH nakon rata: zapadne vlade.
“Zapadni igrači su ulagali mnogo novca kako bi ohrabrili medije da budu slobodni i nezavisni, ali zapravo su ih koristili u svoje svrhe i imali malo predstave o lokalnim okolnostima”, rekao je Srećko Latal, bivši dopisnik Associated Press-a. U BiH, dodao je, u srži svakog problema postoji greška stranaca ili neuspjeli eksperiment.
“Zapad se može kriviti za mnogo stvari”, priznao je jedan zapadni diplomata blizak situaciji u BiH, “ali, samo zamislite kako bi mediji izgledali bez Zapada”.
Kako bi izgledali? To možemo naslutiti na osnovu svakodnevnih primjera manipulacije, spinovanja i propagande koja, uprkos razvoju i napretku slobode izražavanja i medija, dolazi od strane javnog servisa i njemu bliskih medija. Nisu rijetke situacije u kojima se javni servis otvoreno stavlja na jednu političku stranu, napadajući sve koji ne razmišljaju na isti način kao predstavnici vlasti u Republici Srpskoj.
Posebna priča su “izdajnici i patriote”. Mediji bliski vlastima u Republici Srpskoj su usvojili zvaničan diskurs najjače partije u RS SNSD-a i njenog lidera Milorada Dodika koji istrajno etiketiraju sve slobodnomisleće ljude kao izdajnike. Dok se “patriote” zalažu za Republiku Srpsku, uprkos kriminalu, korupciji, širenju straha i mržnje, što nije važno, važno je samo da je srpsko, kakvo god da je, “izdajnici” se bore protiv takve Republike Srpske koja obiluje mržnjom i širenjem straha. Bore se protiv kriminala i korupcije, zalažu se za pravedno društvo, jednako za sve građane, a ne samo za one koji “sline” na vlast.
U takvom sistemu vrijednosti bilo kakva kritika upućena vlastima tretira se kao napad na Republiku Srpsku, narod, tradiciju… Ugrožavanje slobode izražavanja ne dolazi samo od strane zvaničnika, nego i od strane “običnih” građana koji smatraju da novinari zaslužuju da budu vrijeđani i napadani. Napadi na novinare i građane koji drugačije razmišljaju potvrda je da u Republici Srpskoj postoji atmosfera linča i da novinari koji časno rade svoj posao imaju mete na čelu. Tu metu su im na čelo postavili najviši funkcioneri Republike Srpske u posljednjih deset godina nazivajući novinare izdajnicima Republike Srpske. Ako dovoljno dugo nekome stavljate etiketu izdajnika, ne treba da čudi što se stvara percepcija da je sve što vlast kaže ili uradi ispravno, dok se svaka kritika proglašava izdajom.
Ovim se vraćamo na početak i izjavu Larsa Gunara Vigemarka koji je rekao da se zbog neformiranja vlasti ne može raditi na vladavini prava, slobodi medija i slobodi izražavanja, što je svakako tačno. Međutim, čak i da se vlast formira, bilo bi naivno pomisliti da bi političari u RS i BiH odustali od prakse širenja straha i mržnje kad im takva politika već četvrt vijeka donosi rezultate i uspjeh na izborima. Takođe, teško je zamislivo da se sistem vrijednosti u kome dominira diskriminacija, isključivost, mržnja, netolerancija, može preko noći promijeniti. Svakako da treba težiti demokratizaciji društva, napretku ljudskih prava i svim slobodama, ali bez promjene svijesti građana nikakve izjave visokih međunarodnih predstavnika ili inicijative političara ne mogu značajnije doprinijeti stvaranju boljeg društva. Sloboda se ne dobija. Za slobodu se treba izboriti.
