Iako demokratija i populizam imaju slično značenje (demokratija znači vladavinu naroda, populizam ima porijeklo u latinskoj riječi populus ili narod) ipak se suštinski razlikuju. Dok demokratija uglavnom ima pozitivne konotacije, za populizam se najčešće vezuju negativne konotacije. Pridjev populistički se najčešće koristi za diskreditaciju političkih protivnika koji se optužuju za lažna i nerealna obećanja kao i jeftinu demagogiju pomoću kojih u ljudima nastoje probuditi „niske strasti“ i na taj način dobiti njihovu podršku. Zanimljivo je da populisti nikad neće kod sebe prepoznati ove osobine nego samo kod protivnika. Drugim riječima, drugi su uvijek populisti, dok se oni bore za interes naroda.
Nedavna pobjeda Viktora Orbana i njegove partije Fides u Mađarskoj, ali i vladavine njegovih kolega populista Vladimira Putina u Rusiji, Redžepa Tajipa Erdogana u Turskoj, Aleksandra Vučića u Srbiji, Jaroslava Kačinskog u Poljskoj, Donalda Trampa u Sjedinjenim Državama, samo potvrđuju tezu da populizam širom svijeta svakim danom sve više jača. Međutim, ne možemo univerzalno posmatrati sve populističke partije i njihove lidere. Naime, teorija kaže da se populizam javlja kad god postoji nezadovoljstvo naroda aktuelnim društvenim poretkom koji je nametnula vladajuća klasa, pri čemu narod vjeruje da ta vladajuća klasa ima monopol nad vlašću, vlasništvom i kulturom. Takođe, populizam dijeli društvo na dvije antagonističke grupe: običan narod i korumpiranu elitu. Populizam naglašava interese i spontane osjećaje običnih ljudi nasuprot interesima privilegovane elite, odnosno ističe narod nasuprot etabliranih struktura moći i dominantnih ideja i vrijednosti u društvu.
Dakle, možemo vidjeti da, na osnovu teorijskih odrednica, populizam podrazumijeva djelovanje „iz sjenke“, odnosno sa političke margine. Donald Tramp i Aleksis Cipras u Grčkoj bi mogli odgovarati navedenim definicijama populista – djelovali su sa političke margine, suprotstavili su narod i njegove interese političkim i ekonomskim elitama i tako dobili njihovo povjerenje i vlast. Međutim, Putin, Erdogan, Orban i Vučić duži niz godina ostaju na vlasti i to uz pomoć istih „instrumeneta“ koji su im pomogli da pobjede na izborima – stvaranjem osjećaja u narodu da je ugrožen, nametanjem diskursa o podijeljenosti na „nas i druge“, suprotstavljanjem elitama, što u suštini predstavlja paradoks zato što su osvajanjem vlasti oni postali politička elita, odnosno oni protiv kojih su nastupali. Ipak, i dalje zadržavaju diskurs koji im je omogućio da osvoje vlast. I dalje isti diskurs prolazi kod naroda koji očigledno ne može da prepozna da je jedna elita zamijenila drugu. Možda je prethodna elita koju su činile „mainstream“ političke opcije bila „okoštala“, nedodirljiva za „običan narod“, ali nova populistička elita produbljuje društvene podjele i produžava stanje latentnog antagonizma.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Šta reći za bh. političku scenu? Ovdje sve teorije padaju u vodu. Populizam u Bosni i Hercegovini nije politička margina nego dominantna politička opcija, i to već tri decenije. „Rodonačelnici“ bosanskohercegovačkog populizma, SDA, HDZ i SDS, opstaju na vlasti, na ovaj ili onaj način, gotovo trideset godina. I to na osnovu iste matrice: diskursa o nacionalnoj ugroženosti i stvaranja percepcije o „drugom“ kao isključivom krivcu za sva zla koja su zadesila ovu zemlju. Doduše, SNSD je zamijenio SDS, danas čak prednjači kad je riječ o populističkom diskursu. Nisu rijetke ni druge stranke koje slijede istu populističku matricu. Gotovo svakodnevno možemo čuti od strane lidera SNSD-a da je srpski narod ugrožen, da je Republika Srpska ugrožena, da drugi određuju sudbinu srpskog naroda i slično. Isti ili sličan diskurs možemo čuti i na nominalno suprotnim stranama: hrvatski narod je ugrožen, drugi odlučuju o sudbini Hrvata, Bošnjacima prijeti nestanak i slično. Ono što je paradoksalno, kao u slučaju Putina, Erdogana i Orbana, populistički diskurs dominantnim političkim strankama u BiH ne služi za dolazak na vlast nego za očuvanje vlasti. Samim tim je u suprotnosti sa svim teorijama koje tumače fenomen populizma. Takođe, populistički diskurs je prisutan i kod značajnog dijela opozicije, što stvara izvjesnu „šizofrenu“ situaciju: populizmom se bore protiv populizma. Doduše, u RS se opoziciji više može „prigovoriti“ da je populistička zato što slijedi teorijsku matricu da je društvo podijeljeno u dvije homogene i antagonističke grupe: pošteni narod i korumpiranu elitu. Populizam u tom kontekstu prožima ideja dobrog, poštenog i jednostavnog naroda kojeg su prevarile i izmanipulisale korumpirane, nekompetentne i međusobno umrežene elite. Uzmimo SDS kao primjer: s jedne strane oni predstavljaju opozicionu populističku stranku na nivou RS, dok s druge strane predstavljaju „mainstream“ političku opciju na nivou BiH. S jedne strane se bore protiv elite, s druge strane predstavljaju elitu. Sada se javlja dvostruki paradoks: ne samo da jedna stranka nastupa populistički u Republici Srpskoj, nego se ista stranka s druge strane bori protiv populizma SNSD-a na nivou BiH.
Teško je rangirati populizam u BiH, ali uočljivo je da SNSD prednjači u polarizaciji društva na nivou BiH, dok SDS prednjači u populističkom diskursu na nivou RS. Ono što je simptomatično je da obe političke partije imaju svesrdnog pomagača u medijskoj sferi: s jedne strane RTRS pomaže SNSD-u u širenju populizma na nivou BiH, dok BNTV pomaže SDS-u u širenju populizma u RS. SDA i HDZ, „doajeni populizma“ u BiH, takođe, svako iz svog ugla, dijele društvo na narod i elitu, nas i druge. Ovdje smo naveli samo najveće političke stranke, ali ni manje ne zaostaju u populističkom diskursu, što stvara još jedan paradoks. Iako teorija kaže da su populizmu sklonije marginalne i manje političke opcije, u BiH je situacija obrnuta: u populizmu prednjače „velike“ partije dok ih manje partije prate u tome.
Ukoliko bi sklonost naroda populizmu u BiH, ali i u značajnom broju balkanskih i istočnoevropskih država, mogli pripisati trenzicijskom usudu, odnosno demokratskoj neprosvećenosti i političkoj nezrelosti, kako „opravdati“ etablirane zapadne demokratije? Kako opravdati pobjedu Donalda Trampa, Bregzit, jačanje populističkih partija u Francuskoj, Holandiji, Njemačkoj, Italiji? S jedne strane, „mainstream“ političke partije su usvojile populistički diskurs kako bi ostale na vlasti. S druge strane, ekonomska kriza je bila jedan od ključnih faktora za rast populizma zato što je produbila osjećaj egzistencijalne ugroženosti u narodu što su populisti iskoristili za svoje ciljeve. U Bosni i Hercegovini ekonomska kriza je stalno stanje, populisti nisu trebali da iskoriste nikakvu situaciju egzistencijalne ugroženosti zato što je ona stalno prisutna. S tim u vezi, možemo zaključiti da je populizam u BiH specifična mješavina političke margine i „mainstream“ političkih opcija, izvan svih teorijskih postavki, i predstavlja stalno stanje, opšte mjesto, „default“ bh. političkog spektra.
