Nakon što je sišao sa Jahorine, odbranio dejtonsku poziciju Republike Srpske, izvinio se građanima Banje Luke, obećao smjene i najavio kazne, gradonačelnik Banje Luke je otišao na još jednu ekskurziju.
Prvo se uslikao sa „vrijednim domaćinima na obroncima platoa Manjače“, potom je zorom podijelio novogodišnje paketiće članovima Udruženja višečlanih porodica u Brčkom da bi u večernjim satima u distriktu uručio članske karte novim vojnicima stranke na čijem je čelu, a zatim je zapjevao i za pojas zadjenuo sa članovima Lovačkog udruženja „Crnjelovo“ u Bijeljini.
Sutradan je poljubio ruku mitropolitu zvorničko-tuzlanskom Fotiju i posjetio manastir Tavnu, sa Milošem Stanišićem i Nebojšom Drinićem podijelio je paketiće djeci iz Bijeljine (svaki po trećinu), dok je sa Slavišom Markovićem obišao selo Amajlije. Dvadeset i osmi decembar je u gradonačelnikovom kalendaru bio zatrpan kao Banja Luka smećem: u podne sastanak sa načelnikom Lopara, u četiri sata druženje sa lovcima Majevice, u osam osamnaesti rođendan.
(Puno lovaca na Stanivukovićevom spisku, ali tako i treba. Divljači nikada dosta.)
U Stanivukovićevom rasporedu nema mjesta za Banju Luku posljednjih deset dana. Pametno ulaganje. Taktika je sljedeća: da je gradonačelnik potreban svome gradu, u svome gradu bi i bio. Sve dok je on na putu, dok obilazi manastire, domaćinstva i lovce, nikakvih problema nema. Stanje je redovno, jer je gradonačelnikovo ponašanje redovno. Da je kojim slučajem situacija vanredna, da je, daleko bilo, Banja Luka zatrpana snijegom i smećem, gradonačelnik bi dnevno objavljivao sedamdeset i sedam (ne miliona, to je u nadležnosti drugoga) fotografija sa grtalice i trinaest odvažnih reelsova sa smećarskih kamiona.
To je nova metafizika: ako stvarnost ignorišem, onda stvarnost ne postoji. Sve dok nije u Banjoj Luci, Stanivuković ne mora da o njoj brine. Ionako nema ko hoće. Banjolučkih petnaest centimetara iz Bijeljine debeli su taman kao mačja dlaka. Trista kila smeća pored dva kontejnera na Laušu u Loparama ne važu ni dvjesto grama. Gradonačelniku smeta što šest mjeseci nije održana nijedna sjednica Skupštine Grada, ali mu ne smeta što je taj isti grad deset dana okovan
snijegom i zatrpan smećem.
Dva dana su Banjalučani čekali gradonačelnika da im kaže kako će, šta će i kuda će u onolikom snijegu i dočekali su ga tek na posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske. Dva dana su Banjalučani čekali gradonačelnika da im očisti snijeg, da im uključi struju i pusti vodu, ali je on za skupštinskom govornicom imao prečih poslova, jer je pravni položaj BiH još jednom bio teško narušen. Gradonačelnik se izvinio i obećao sve što je obećao. Dobro, i? Šta stoji iza tog izvinjenja? Je li snijeg očišćen? Da li je smeće pokupljeno? Ko je tačno smijenjen? Koga je Grad tužio?
Jedni kažu da para za čišćenje naprosto nema. Kasa je prazna, rebalans budžeta nije usvojen, soli nema. Drugi tvrde kako je Dodik naredio Kaji da ne čisti ni koliko mora. Treći misle da se u sve umiješala neka strana sila. Četvrti tvrde da je i u drugim gradovima slično ili gore, pa što ne bi bilo i u Banjoj Luci. De znaj. Gradonačelnika nema da nam kaže kako jeste i šta jeste. Dok nije pao snijeg, Stanivuković je dnevno držao 17 presova i slao dva puta toliko saopštenja. Sada je
lakše dobiti izjavu Ljubiše Petrovića nego dvije „snježne“ rečenice Draška Stanivukovića.
Što manje rade, to više glasova dobijaju. Ta matematika nije vesela, nije ni normalna, ali je neumoljiva. Novi izbori su za tri godine. Ili za dvije. Ili za pola. Svejedno je. Kad god da budu, ovo će svi zaboraviti. Biće opet neke besplatne karte, biće ponovo neki džabni udžbenici, biće opet neki badava placevi. I nikome na pamet neće pati da znaju dati, a da ne znaju očistiti. I sa dva-tri pacerska poteza pedeset hiljada će udvostručiti kao da ovaj snijeg i ovo smeće nikada
nisu postojali.
Nije greota što nije za knjige. Nego je greota što nije ni za lopate.
Goran Dakić, Gerila info
