Republika Srpska nema listu čekanja na transplataciju organa. To je konstantan problem na koji godinama ukazuju različite organizacije a nepostojanje liste pravi problem prije svega pacijentima u Republici Srpskoj koji nemaju mogućnost da budu na BiH listi čekanja jer ne postoji lista čekanja Republike Srpske. Federacija BiH ima svoju listu čekanja a bez zajedničke, centralne liste čekanja Bosna i Hercegovina ne može da postane članica Eurotransplanta što je veoma bitno u čitavom procesu čekanja na transplantaciju organa.
„U Republici Srpskoj ne postoji formirana donorska mreža niti su formirane liste čekanja za pacijente koji trebaju transplantaciju. U Banjaluci se rade transplantacije bubrega sa živih donora ali broj urađenih transplantacija je veoma mali, praktično zanemarljiv u odnosu na to koliko ljudi u Srpskoj čeka novi organ koji im je neophodan za normalan život. Zbog toga mi iz udruženja planiramo štrajkove ispred Vlade i ministarstva zdravlja. Ljudi će se isključiti sa dijalize i ugroziti svoje živote da bi se naš glas konačno čuo.“- kaže za Gerila info Danijela Ivanović iz udruženja Nada.
U ministarstvu zdravlja Republike Srpske nisu odgovorili na pitanja koja smo im poslali u vezi sa listama čekanja u Republici Srpskoj.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Problem „nerješiv“ godinama, čiji interesi su prioritet?
Problem transplantacije organa u Republici Srpskoj prisutan je od kada postoji Republika Srpska. Dijalizni pacijenti u Srpskoj i dalje nemaju mogućnost kadaverične transplantacije bubrega. Transplatacija ovog organa sa mrtvog donora u Srpskoj jednostavno nije moguća.
Ministar zdravlja Republike Srpske, Dragan Bogdanić, u januaru 2016 godine je rekao da resorno ministarstvo namjerava da nabavi aparat za tipizaciju tkiva do kraja te godine. Bez tog aparata nije moguća kadaverična transplatacija organa a aparat košta oko dva miliona maraka.
Dvije godine kasnije taj aparat još nije nabavljen i svi dijalizni pacijenti u Srpskoj i dalje su osuđeni na dijalizu.
U medjuvremenu Republika Srpska godišnje, godinama, prema zvaničnim podacima Glavne službe za reviziju , za dijalizu izdvaja između trideset i četrdeset miliona maraka. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske nije mogao da izmiruje obaveze prema navedenim firmama pa je dug Fonda od devet miliona maraka preuzelo ministarstvo zdravlja. U ministarstvu zdravlja javnost su obavijestili da je sa privatnim dijaliznim centrom dogovoreno i smanjenje cijene tretmana po jednom pacijentu na 103 evra, da se dio duga otpisuje a dio reprogramira. Nije pojašnjeno kako je došlo do duga Fonda zdravstvenog osiguranja ukoliko su za tu namjenu na godišnjem nivou rezervisana sredstva u budžetu Fonda.
U međuvremenu, u Federaciji BiH prva transplatacija sa mrtvog donora izvršena je 2006 godine, taj dio federalnog zdravstvenog sistema funkcioniše od tada bez smetnji.
Iako je u slučaju transplantacije organa (bubrega) u svakom slučaju najvažniji interes pacijenta nije zanemarljiva ni finansijska strana priče.
Terapija za transplatiranog pacijenta Republiku Srpsku godišnje bi koštala oko 6000 KM dok terapija za pacijenta kojem nije omogućena transplatacija već je osudjen na dijalizu, Srpsku godišnje košta oko 30000 maraka.
Izvori Gerile tvrde da se u pozadini priče kriju ugovori koje Republika Srpska ima sa privatnim dijaliznim centrima kojima plaća usluge i garantuje broj pacijenata koje će koristiti usluge dijaliznih centara.
