Urednica eTrafike Vanja Stokić i novinar eTrafike Ajdin Kamber, dobitnici su regionalne nagrade za humanost u novinarstvu, na festivalu reportaže i reportera Fra Ma Fu u Daruvaru. Nagrade za najbolje reportaže dobili su Daniel Pavlić (Novi sisački tjednik), Damir Tolj (Slobodna Dalmacija) i Miomir Štrbac (Slobodna Dalmacija).
“Ovo priznanje predstavlja veliku čast za nas i za naš medij. Posebno je zadovoljstvo što smo nagrađeni izvan granice naše zemlje i u konkurenciji sa kolegama iz različitih država regije. Svjesni da smo mali medij, vrlo smo ponosni što smo prepoznati kao neko ko promoviše humanost i pozitivne promjene u društvu. Nagrada za humanost u novinarstvu nam daje dalju motivaciju da nastavimo ovim putem, koji se temelji na etičkim načelima, istini i solidarnosti”, kažu iz eTrafike.
Festival je posvećen slavnom reporteru Franji Martinu Fuisu, novinaru i autoru besmrtnih reportaža o malim ljudima i njihovim velikim problemima, čije je sudbine majstorski pretakao u pitke članke. Njegove pjesme slamale su srca obožavateljica, songovi u kabaretskim predstavama nasmijavali publiku, a stripovi za koje je pisao scenarije, a crtao ih Andrija Maurović, čitatelje su ostavljali bez daha. Cilj Festivala je očuvanje reportaže kao forme koja je sve manje zastupljena u medijima u onom obliku kako je to Fuis radio.
Festival Fra Ma Fu jednom godišnje dodjeljuju nagrade za najbolje reportaže u Hrvatskoj i regionalnu nagradu za humanost u novinarstvu. Prve godine dobitnici nagrade bili su Maja Sever iz Hrvatske i Slobodan Vasić iz Srbije.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Sa humanitarnim aktivnostima urednica eTrafikeVanja Stokić započela još na fakultetu, kad je organizovala prikupljanje hrane za korisnike javne kuhinje u njenom rodnom gradu, Brčkom. Zbog te akcije je propustila ispitni rok, ali pozitivna stvar je što je akcija bila jako uspješna. Iako je bila tek studentkinja, sa honorarnim angažmanom u jednim novinama, iskoristila je svoje znanje i poznanstva za promovisanje akcije. Kako je odziv građana bio odličan, skupili su jako mnogo hrane, a ona je shvatila da se ovaj posao može iskoristiti i za humanitarni rad.
Od najvećih akcija ozdvaja se da je redakcija eTrafike uspjela da otplati dugove za stan jedne jako siromašne porodice u Banjaluci, koji su iznosili oko 14.000 KM. Zatim, prikupili smo 8.000 KM i kupili zemlju za jednu porodicu sa desetoro djece, gdje su oni napravili kuću. Sad je to jedna stabilna porodica, kojoj nije potrebna pomoć drugih.
Jedna od dražih akcija koju je pokrenula eTrafika, pod vođstvom Vanje Stokić, je iz 2019. godine, kada smo prikupili oko 1.500 lektira i donirali osnovnim školama iz Banjaluke. Zatim, tri godine su neumorno prikupljali i razvozili pomoć za izbjeglice i migrante. Prvi put kad je Vanja objavila na mrežama da posjećuje migrante i zamolila za donacije, dobili su toliko odjeće i hrane da smo morali iznajmiti kombi. Naredne tri godine je preko njenih ruku prešlo nekoliko tona hrane, lijekova, odjeće, vreća za spavanje. Koristila je svoje odlaske na teren da distribuiše pomoć, jer se zavlačila u sve šume i napuštene objekte koje je pronašla, a sa njom je sve vrijeme bio i kolega Ajdin Kamber.
Tokom 12 godina vođenja eTrafike, bila je mentorka 250 mladih ljudi, koji su došli u njenu redakciju da uče o novinarstvu. Uvijek se trudila da ih pored novinarstva uči i solidarnosti, humanosti, empatiji. Oni koji su bili zainteresovani za to, sa njom su osmišljavali i realizovali različite humanitarne akcije. Ona im je pomogla da iz prve ruke vide kako žive njihove komšije, otvorila im vidike i druge perspektive.
Do sada, Vanja je dobila nekoliko nagrada za novinarski rad. Nagrada je još značajnija jer ne postoji konkurs za nju. Nije moguće prijaviti se za ovo priznanje, već je žiri taj koji pronalazi dobitnike.
„Ne mogu da prebrojim sve akcije koje sam pokrenula i realizovala tokom posljednjih petnaestak godina. Teško je izbrojati koliko je tona hrane, odjeće, knjiga i lijekova prešlo preko mojih ruku i leđa. Nijednom se nije desilo da nismo uspjeli da prikupimo to što je bilo potrebno. A prikupljali smo hranu za gladne, higijenu za beskućnike, lektiru za učenike, lijekove za migrante, novac za oboljele..“, ističe Stokić.
Vanja je na dodjeli nagrada istakla da joj ljudi vjeruju kada je potrebna pomoć ugroženima. Imaju povjerenje da joj predaju donacije i ne brinu da li će stići na pravu adresu. A ona čuva povjerenje ljudi koji joj vjeruju i obavještava ih o rezultatima humanitarnih akcija.
„Tokom ovih godina uvijek sam uz sebe imala kolege iz redakcije koje su mi pomagale, skupa smo realizovali akcije. Ja možda jesam pokretačica, ali bez njih bi bilo jako teško bilo šta uraditi. Recimo, kada smo prikupljali lektire za osnovne škole, desetak ljudi iz redakcije je bilo uključeno. Kad smo skupljali novac za zemljište porodici sa desetoro djece, ponovo je cijela redakcija učestvovala. Kad sam nosila lijekove migrantima, Ajdin je bio taj koji je vozio tri sata u jednom smjeru, dok sam ja na kutije lijekova pisala uputstva na engleskom“, naglašava Stokić.
U redakciji eTrafike, Vanja objašnjava, redovno se pojavljuju mladi novinari koji dolaze na praksu ili obuku. Njihova glavna motivacija je novinarstvo, žele da razvijaju svoje veštine pisanja, ali mi se trudimo da im pružimo i druge važne životne lekcije. Kao tim, volontirali smo zajedno u javnoj kuhinji, posetili smo siromašne porodice i pružili im hranu i odeću, takođe, dijelili hranu i odjeću u skvotovima.
„Solidarnost i empatija su mnogo važnija lekcija od novinarstva. Nedavno sam za potrebe jednog videa snimala mlade ljudi koji su bili dio eTrafike prije dvije, pet, sedam godina. Kad sam ih pitala šta im je ostalo najupečatljivije, svi su pomenuli humanitarne akcije. Na njih gledaju kao na zajedničku pobjedu, što zaista i jesu“, ističe Stokić.
Trudi se da se prema svakoj osobi ophodi sa poštovanjem i dostojanstvom. Nagradu za humanost i novinarstvu tumači kao nagradu što svoje sagovornike tretira kao ljudska bića. Primjer toga je njen odnos prema migrantima, zbog kojih je mnogi bh. građani kritikuju, jer u njima ne vidi opsnost već osobe u nevolji.
„Nedavno mi se desilo da sam se u Briselu vidjela sa mladićem iz Avganistana, koga sam upoznala u BiH. Pitala sam ga zašto toliko ističe moj odnos prema njemu kad nisam ništa specijalno uradila. Sreli smo se četiri puta i kupila sam mu nešto malo hrane. Rekao mi je da nije stvar u tome šta sam mu donijela kao pomoć, već kako sam se ponašala prema njemu. Kad si migrant, svi te ćuškaju, tuku i izbjegavaju. Rijetko ko ti priđe sa osmijehom. A ja sam to radila, čak i kad mi se plakalo zbog uslova u kojima ih zatičem“, navodi Stokić.
Ajdin Kamber je istakao da mu je drago da su organizatori i žiri Festivala prepoznali i onu drugu, ljudsku stranu, a ne samo profesionalnu.
„Kada sam na terenu nastojim da ne budem puki držač mikrofona ili kamere. Važno je doista saslušati ljudske priče, pogotovo onih koji su u nevolji, koji su pod pritiscima, prijetnjama, koji su žrtve nasilja, rasizma ili predrasuda“, rekao je Kamber.
Ajdin dalje naglašava da često Vanja i on rade sa veoma ranjivim kategorijama i grupama, sa migrantima, članovima LGBTIQ zajednice, osobama sa invaliditetom, žrtvama rata i drugim marinalizovanim grupama društva.
„I jednom kada počnete raditi priče sa takvim osobama i vidite sa čim se sve suočavaju, onda je jednostavno teško prestati i izaći iz tih tema. Neopisiva je tu količina izazova i problema s kojima se ti ljudi susreću, i jedino što ti ostaje jeste da pažljivo slušaš i da te priče prenosiš u nastojanju da će im se položaj bar malo promijeniti na bolje“, govorio je Kamber.
Ajdin je u svom govoru istakao da u današnjem svijetu sve je manje humanosti i solidarnosti, a svijet se okreće radikalizaciji te nas očekuju brojni izazovi. Stoga je bitno da novinari zadrže svoj profesionalizam, dostojanstvo i da nastoje biti humani u neizvjesnim periodima koji dolaze.
„Na primjer, nije mi se jednom desila situacija da sam razgovarao sa migrantima sa mikrofonom, ali da smo nastavili razgovor i nakon isključivanja kamere. I doista vidiš koliko ljudima to znači. Prolaze kroz najgore trenutke u svojim životima, pod stalnim su pritiscima i progonima, dovoljno je samo pitati kako su ili im ponuditi komad odjeće ili hrane. To cijene i daje im osjećaj da su i dalje ljudi. Čak i kada se izvuku i nastave svoj život u zapadnoj Evropi i nakon nekoliko godina će vam se javiti da vas pozdrave ili će vas pozvati u goste da vas uvjere kako su uspjeli u životu“, zaključio je Kamber.
