“Velika je razlika između prava radnica u javnom i privatnom sektoru”

Inicijativa Građanke za ustavne promjene, u okviru redovnih intervjua na teme rodne ravnopravnosti, ali i povodom vanredne situacije uzrokovane pandemijom Korona virusa u Bosni i Hercegovini, razgovarala je sa Mersihom Beširović, predsjednicom Sindikata radnika/ca trgovine i uslužnih djelatnosti BiH o pravima radnika/ca u BiH, posebno u jeku pandemije: da li smo dovoljno zaštitili radnike/ce u sektoru trgovine, njihove živote i zdravlje, one koji/e su, pored zdravstvenih radnika/ca, policijskih službenika/ca, službenika/ca koji rade sa marginaliziranim grupama i sl, na prvim linijama „fronta“, tu za nas u ovim okolnostima.

U situaciji pandemije koronavirusa, kada je proglašeno vanredno stanje/ stanje nesreće u BiH, kada su radnice (uglavnom) i radnici oni koji rade kada i koliko drugi, privilegiraniji, ne rade, manje rade ili rade u kućnim uvjetima, šta možete reći – kakvo je stanje zaštite njihovih života i zdravlja?

Meni je potpuno neshvatljiva sva sporost i nesposobnost kojoj smo izloženi u tom smislu. STBIH se još 14. marta organizovao i u cijeloj BiH obišao sva radna mjesta gdje imamo svoje članove kojima smo podijelili sredstva za dezinfekciju, a koja oni tada uopšte nisu imali. Već tri sedmice svakodnevno tražimo mjere zaštite kako zdravstvene, tako i ekonomske. Situacija se poboljšava, ali sve to ide puno, puno tromije i letargičnije od onog što je potrebno.

Neshvatljivo je npr. da poslodavci još uvijek nisu našli za shodno da finansijski nagrade svoje radnike koji su doslovno na svojim rukama iznijeli desetine tona brašna koje su građani razgrabili. Tim radnicama pucaju kapilari u očima od tereta, otvaraju im se rane po rukama od sredstava za dezinfekciju, imaju danima glavobolje od disanja kroz maske koje koriste više dana itd. A njihovi poslodavci koji su ostvarili za pola mjeseca čak šestomjesečne prihode ne mogu se odreći dijela kolača i zahvaliti se tim ženama.

Da situacija bude još gora, susreli smo se npr. sa firmama gdje se radnicama nalaže da (kako bi „popravili“ promet) prodaju robu po domaćinstvima. I bez opasnosti od korona virusa, ovo bi bio nehuman zadatak za radnice. Potpuno nezaštićene i na svojim radnim mjestima, one bi trebale ići na adresu nepoznatih osoba za koje ne znaju jesu li ili ne u izolaciji i isporučivati im robu, vršiti naplatu i nositi sa sobom određene količine novca i, zamislite, još se i slikati kako bi napravile epp za svoju firmu.

STBIH je uz prijetnju medija ovaj nalog stopirao i zauzvrat dobio prijetnju tužbom zbog pritiska i prijetnji. Ali smo uspjeli osigurati da ni jedna radnica neće biti prisiljena na izvršenje ovog zadatka. Toliko o zaštiti radnica u doba korone! Ima, naravno, poslodavaca koji vode računa o svojim radnicima i naravno da nisu svi isti. Ali ove vanredne okolnosti na površinu izbacuju i najbolje i najgore. Bojim se da je ovih drugih ipak mnogo više.

Da li su i kakve mjere entitetske i druge nadležne vlasti poduzele radi njihove zaštite? Ako ne, šta treba uraditi da bi oni bili adekvatno zaštićeni?

Nikakve mjere nisu poduzele vlasti kako bi barem malo olakšale rad u ovim okolnostima. Potpuno su zanemareni interesi i prava radnika, osim deklarativno. Mi smo još 18.03. predložili čitav set ekonomskih mjera među kojima su oslobađanje od poreza i doprinosa za poslodvace pod uslovom da oni zadrže i plate sve svoje radnike. Tražili smo i hitno povećanje plaća za one radnike i radnice koji su na prvoj liniji fronta. Nažalost, u Ekonomsko-socijalnom vijeću FBIH ponovo ne sjede žene. Tako da mjere koje je potpisala jedna žena nisu naišle na podršku čak ni delegacije sindikata u tom tijelu. Radnicima i radnicama koje rade u ovim vremenima ne trebaju eksperti niti političke platforme. Treba im razumijevanje i empatija vlasti, njihovih poslodavaca, ali i kupaca koji su također jedna od bitnih karika koje dodatno otežavaju ionako teške dane koje žive radnice i radnici koji su također heroji ove pandemije.

Šta za Vas osobno, kao radnicu i ženu u ovome društvu, predstavlja rodna ravnopravnost kako u privatnom, tako i u javnom životu?

Pa rekla  bih da je to paralelna borba koju vodimo svakodnevno uz borbu za egzistenciju, za opstanak, za sve ono što se generalno a potpuno pogrešno smatra kod nas bitnijim. Rekla bih i da je to dosta individualna borba pojedinki jer se bojim da kao društvo, i pored svih silnih promocija, projekata, edukacija pa i pritisaka koji se ulažu, nekako polako odustajemo od rodne ravnopravnosti kao vrijednosti, jer rezultati te borbe kasne, a mi smo duštvo koje se vodi onom narodnom „svakog čuda tri dana dosta“.

Da li možemo reći da su žene ravnopravne u bh. društvu i državi? Kakvo je Vaše iskustvo u poslovnom i privatnom životu, posebno u sektorima trgovine i uslužnih djelatnosti?

Ja sam u sindikalnom pokretu angažovana od 1997. Prošla sam put od sekretarice i kafe kuharice do današnje pozicije predsjednice i mogla bih danima pisati o iskustvima kada sam ja osjetila koliko nismo ravnopravne. Na čelu Sindikata trgovine BIH sam od 2009. To je sindikat u kojem je većina članica žene. Većina radnica u ovom sektoru su također žene. I svakodnevno ja osjetim da sindikat koji ja vodim je, recimo, manje važan od jednog sindikata metalaca koji je „muški“, ima predsjednika umjesto predsjednice. Ja moram pet puta biti glasnija, pet puta upornija, deset puta više pripremljena da bi moj prijedlog „nadglasao“ one koji dolaze od mojih muških kolega. Biti na nekoj poziciji gdje se donose odluke je jako teško za jednu ženu. Gotovo po defaultu mi dolazimo na „u kafani utaban teren“. Riječ solidarnost koja je meni osobno jako bitna kao vodilja, kad dobije pridjev muška, postaje jako teško breme i ogromna prepreka rodnoj ravnopravnosti u toj sferi sindikata. Ja još uvijek gotovo svakodnevno vodim borbu da mi se obraća kao predsjednici a ne predsjedniku STBIH, jer biti na čelu neke organizacije ili firme je funkcija, a funkcija se kod nas piše u muškom rodu.

I privatno sam platila jako visoku cijenu svog opredjeljenja jer, iako se ne deklarišem kao feministkinja, ja živim feminizam i u svojoj kući i tako sam odgajala oboje svoje djece. I nakon 25 godina braka roditelji mog muža ne mogu prihvatiti snahu koja npr. ide na poslovnu večeru i išla je na službena putovanja i „znala“ ostaviti dijete od dvije godine sa njegovim ocem tri sedmice samo. Srećom, ja sam imala ogromno razumijevanje svog supruga i njegovu podršku, i samo zahvaljujući tome sam uspjela ne odreći se ni svog posla ni svoje porodice i pored zaista velikih izazova.

Da skratim, mi kao društvo jednostavno ne razumijemo rodnu ravnopravnost, opterećeni smo pogrešnim interpretacijama jednakosti uopšte i potpuno smo nazadovali u nastojanjima da to ostvarimo u praksi.

Da li smatrate da je Ustav Bosne i Hercegovine, kao i ustavi entiteta, rodno senzitivan, tj. rodno inkluzivan? Da li smatrate da je uopće bitno da u takvom, najvišem državnom pravnom aktu imamo odredbe koje garantiraju ravnopravnost spolova u svim oblastima života pa i oblasti rada, radničkog/ sindikalnog pokreta, uzimajući u obzir ustavne principe nediskriminacije po bilo kojem osnovu?

Mi jednostavno moramo kompletno zakonodavstvo rodno senzibilizirati i rodnu ravnopravnost „nametnuti“ kao uslov i kao normu, kroz Ustav, ali i kroz recimo zakon o radu kao radnički ustav koji je daleko od rodno inkluzivnog.

Da li smatrate da ustav i zakoni u BiH dovoljno promoviraju i garantiraju prava radnika_ca? Možemo li reći da postoji sindikalni pokret u BiH?

Mi živimo u zemlji gdje se zakoni donose ne da bi garantirali prava radnicima, nego, naprotiv, da bi im ista uskraćivali. I to je jedan trend koji traje unazad 20 godina. Jedan od razloga je i taj što sindikalni pokret postoji samo formalno. On je samo slijepi izvršilac politika koje su ga dobile jako, jako jeftino.

Sindikata nema u privatnom sektoru, nema ga u firmama na čijem su čelu osobe koje su do njih došle preko noći, a vode ih na način da isto tako mogu i ostati bez njih. Mi u STBIH smo svjedoci kako ide organizovanje radnika u sindikat. I velika je laž da poslodavci u ovoj zemlji žele socijalni dijalog i priznaju sindikat kao partnera. Sindikat funkciniše u javnom sektoru, ali to nije sindikat kakav poznaje moderni radnički aktivizam.

U sindikatu nema žena. Ne zato što one to ne žele, već zato što  biti žena u sindikatu zahtjeva veliku žrtvu i ima jako visoku cijenu za porodicu, po zdravlje, ali i na samopouzdanje. Sindikat kao pokret u BIH postoji više od 110 godina i za svo to vrijeme samo jednom je na njegovom čelu bila žena i to na skraćeni mandat od dvije godine. Od 2010. ja sam doživjela takvu torturu od strane svojh sindikalnih kolega, da sam više puta bila u dilemi da li da zaista odustanem od borbe za spas sindikata. Ali sam srećom okružena kolegama i kolegicama u svom sindikatu koji rade na svojim radnim mjestima, imaju jedan dan slobodan u sedmici i taj dan umjesto da posvete svojim obiteljima, oni se bore da svojim radnim kolegama i kolegicama olakšaju svakodnevni rad. Ti ljudi rade i žive u svim dijelovima BIH i oni mi ulijevaju nadu da je BIH moguća, da je to što se zove moderan demokratski transparentan sindikat za radnika moguć.

Iz perspektive Vašeg dosadašnjeg radnog i sindikalnog iskustva, možemo li reći da se prava radnica poštuju i ostvaruju u najboljoj mjeri?

Velika je razlika između prava radnica u javnom i privatnom sektoru. Iako i u javnom sektoru ima jako puno kršenja, ima strašnih primjera mobinga koji su čak i nama prijavljivani, iako ne djelujemo u tom sektoru, ipak je stanje radničkih prava u privatnom sektoru katastrofalno loše. Ja sam više puta rekla da je po meni rad u privatnom sektoru danas moderno ropstvo. Radno zakonodavstvo koliko god da treba unapređenje, ovdje prestaje i vrijedi samo jedno pravilo „kako gazda kaže“. Radnice su preplašene, finansijski ovisne o mizernim plaćama i usudila bih se reći emocionalno i mentalno otupljene i robotizovane. Mi u STBIH smo vrlo usamljeni u borbi za prava radnika i radnica u ovom sektoru. Ja zaista ne vidim saveznika među drugim sindikatima. Zato tražimo saveznike u medijima i, u posljednje vrijeme, u nevladinom sektoru koji i sam vapi za vladavinom prava i radničkim pravima.

Za Inicijativu Građanke za ustavne promjene razgovarala Delila Hasanbegović, Sarajevski otvoreni centar