Zabranjeni tekst: Laku noć, istočnosarajevski sporte!

Kao jedina preostala svijeća u trošnoj kući bez struje, tinjao je sport našeg grada posljednjih godina. Ponekad, struja bi nakratko došla i malo jače obasjala okolinu u kojoj se nalazimo, no na kraju ugasio bi se i jedan jedini plamenčić, ne najavljujući svjetlost u skorije vrijeme. Tako je, u najkraćim crtama, objašnjen sunovrat sporta istočnog dijela Srpske. I posljednji u nizu bastion pao je na niske grane, držeći se nekako malim prstima bez ičije pomoći.
Idemo redom.

Rukometni klub Slavija, kako stvari stoje, ispao je iz Premijer lige Bosne i Hercegovine. Ranga, u koji je ušao prvi i jedini put, sa najminimalnijim mogućim sredstvima i uspjehom za koji malo ko nije čuo. Klub, koji je godinama unazad plijenio pažnju i zavređivao pažnju mnogobrojnih građana, koji su prepoznavši hemiju, želju, drugarstvo, bez pogovora svaki vikend koristili da ih bodre. Što su punili dvoranu, navijali, podržavali, slali lijepu sliku u ovu nakaradnu nam državu. Nije valjalo. Politika se upetljala. Prvo je zaplatio trener, pa igrači, pa klub, pa na koncu građani.

Drugi preostali učesnik najelitnijeg ranga bh. sporta u minuloj sezoni takođe će, vrlo vjerovatno isti i napustiti. Klub malog fudbala Tango. Nekadašnje jezgro majstora petoparca, bar u skorije vrijeme, neće zaigrati na premijerligaškim parketima. Zato što neko nema koristi od nečega. Nije valjalo.

Alborg, Crvena Zvezda, Vojvodina, osvojen Kup BiH, vicešampionska titula Premijer lige, 100 godina, Sokolovi, pune tribine, samo su neke od asocijacija za nekadašnjeg giganta bh. fudbala. Nije valjalo. Fudbalski klub Slavija se nekoliko godina unazad nalazi na marginama.
Sve to, ljubitelje sporta, mnogo boli.
Pa nije se Istočno Sarajevo zapamtilo po tome što je sagrađena po ko zna koja zgrada ili se otvorio 654.kafić u dvije ulice koje su nam centar svijeta. Nego što su fudbaleri Slavije nekada izbacivali slavnog Alborga. Što su majstori malog fudbala iz Istočne Ilidže bili 13.u Evropi. Što su košarkaši nekada osvajali Kup i bili među najboljim ekipama u državi. Što su rukometaši mrsili konce rukometnim gigantima u državi i učesnicima SEHA lige. Što su odbojkašice bile strah i trepet u Republici Srpskoj. Što su fudbaleri Famosa bili u vrhu prvoligaškog karavana Srpske. Što je Nemanja Majdov iz Istočnog Sarajeva. I tako dalje…

I nije problem što se rukomet vratio u Prvu ligu, i što se futsal vratio u Prvu ligu. Nije problem što Sokolova više nema i što fudbal tavori u Prvoj ligi sa polupraznim tribinama. Nije problem što košarkaši i odbojkašice grcaju u borbi za opstanak u Prvoj ligi. Nije problem što Famos preživljava u Drugoj ligi. Nije problem što je Istočno Sarajevo u velikom broju slučajeva postalo jedna velika slastičarna u kojoj se časti većina klubova koji dođu, kada im bodovi trebaju. Problem je što nema naznaka da će krenuti na bolje. Što se svjetlo, sa početka teksta, više, vrlo vjerovatno, neće ni paliti.
Nije cilj potpisnika ovih nekoliko desetina redova, da navuče gnjev na sebe ovim tekstom. Cilj je da podsjeti kako je nekad sport živio u našim krajevima i kako to nije nemoguće ni u bližoj budućnosti. Samo treba dobre volje, više entuzijazma i manje ličnog interesa.
Do tada, laku noć istočnosarajevski sporte. Vidimo se za nekih deset, dvadeset, trideset godina. Daj Bože.